Mraz na vrhovima planina




[URL=http://imageshack.us][IMG]http://img150.imageshack.us/img150/488/dedamrazng2006cd0.jpg[/IMG][/URL]

Godinama su mi pričali da negdje na dalekom sjeveru  živi djedica čije je popularno crveno ime bilo Mraz. U moje doba to nije bio neki Božić Bata, niti Djed Božićnjak već jednostavno Mraz. Njega je kako kažu u bajku mog djetinjstva vješto uveo djedica čije je ime bilo Broz. Ne sluteći šta će se kasnije dogoditi, često sam krajem godine odlazio u pratnji svojih roditelja na ceremoniju dodjele paketića. Nisam imao pojma o tome zašto i kako dobivam poklone i čim sam iste zaslužio. Znao sam da smo poklone zaslužili svi. Onih nekoliko sekundi na Mrazovom krilu bilo je dragocjeno za svo moje šaroliko društvo. Neki su čak i plakali dok bi ih djed mraz promatrao svojim krupnim očima sakrivenim iza brade i obrva od bijele vate. Sve bi se ipak smirilo kada bi kući ponijeli veliku najlonsku kesu puno slatkiša na kojoj su obavezno bili irvasi koji vuku sanjke.

Kažu da se taj isti Deda Mraz u svom izvornom obliku pojavio, na moju veliku žalost daleko od moje BiH. U dalekoj Belgiji se Deda Mraz nedavno našao u jednoj opštini kojoj je za nagradu pred novu godinu uplatio iznos od tri miliona eura.

Puno ljudi u BiH očekuje jednog takvo g Deda – Donatora koji će omogućiti da svima u novogodišnjoj noći bude toplo, lijepo i parali. Naš se Dada Mraz ipak mrznuo u liku ogorčenih građana koji su maskirali kako bi što bezbolnije ispratili njegov odlazak iz dječjih života.

Deda Mraz je nasilno dobio izgon i iz mog djetinjstva, dok su se negdje pored mene bogatili oni čija je vrata pomno zaobilazio dok bi dijelio poklone.  Iako tokom djetinjstva nisam želio da upoznam estradne ličnosti niti glumce mojih omiljenih filmova koji su uglavnom govorili neki od „naših“ jezika, silno sam želio da upoznam Deda Mraza.

Sjedio sam pored prozora i gledao u nebo, čekao sam sanjke i irvase, očekivao sam zvončiće i poklone. Djed mraz se ipak nije pojavio, ali mi je vrijedno slao pismo i paket pun čokolada za svaku novu godinu.

Zadovoljan i umrljan slatkišima trčkarao sam okolo sebično stišćući velike plastične igračke koje su bile sastavni dio paketa. Bilo mi je jako teško kada sam trebao podijeliti slatkiše s nekom drugom djecom.

Danas, mnogo godina nakon toga znam da trebam da dajem kako bi mi se vratilo. Međutim okolina u kojoj živim ili njen veći povlašteni dio drhti nad svojim milionima, grabeći svakog dana sve više.

Onda pomislim, koliko nas u ovo blagdansko, praznično i mubarek vrijeme ima dušu ?

Dok mnogi planiraju provesti doček nove godine uz šporet koju pucketa i kroz prozor promatrati borove na obroncima Trebevića, drugi će pucati od zdravlja obijesti i rahatluka koji im je pružio sistem.

Treba li omogućiti svima da makar jedan dan žele poklon koji možda i nisu zaslužili, da zaborave na Federalni parlament i Vladu, da zaborave na političare i njihovu huškačku politiku, na berze i recesiju?

Vjerovatno treba, isto koliko treba promatrati mraz koji se bijeli na vrhovima planina, s kojih makar u toku prazničnog vremena neće silaziti oni koji se njima vračaju onda kada u gradu nema snijega. To je vrijeme za nas, vrijeme  u kojem Deda Mraz ipak ispunjava želje samo onima koji su čitave godine bili dobri.

ka5an

1 komentar

Komentariši