Šljem je trajno otišao

Izgledalo je pomalo nestvarno kada smo te prije nekoliko dana ispratili na sarajevskom groblju Vlakovo. Drveni bašluk i dvije u drvetu zakovane godine 1979 i 2009 stajale su tako grubo i nepomično. Izgubio si bitku s opakom bolešću zarađenom u hladom svijetu koji poznaje samo govor novca. Iako si otišao previše rano, nisi ni pomislio da će neki od nas ostati ovdje na zemlji gledajući na svoje prijašnje živote i dobro razmisliti  o budućnosti koja izmiče sa svakim novim danom. Borio si se žustro i naglo, baš onako krajiški. Puno toga si stekao radeći za međunarodne organizacije u Afganistanu i Iraku i taman kada si pomislio da možeš uživati u plodovima rada stigla te je opaka bolest koja te odvojila od grada i ljudi koji su te poznavali. I nikada neću saznati zašto su te svi zvali «šljem» i zašto si s tim nadimkom otišao tako daleko i s njim se živ i zdrav vratio. Sjećam se anegdota kada si u našoj mladosti pod tamno crvenim svijetlima «Kineme» promatrao punačke djevojčice koje su ti ispred nosa plesale i pomalo stisnutih zuba govorio kako su baš one prave, dok su ti se drugi smijali i govorili kako trebaš da gledaš baš one druge koje nikada nisu ni primijetile da smo mi bili tu.

Saznao sam da si bolestan od zajedničkog prijatelja, koji je s velikom tegobom govorio kako se radi o «onom najgorem» sumnjalo se na karcinom. Nisam ni slutio tada da ćemo se za kratkih deset mjeseci rastati od tebe. Iako sam znao da je dijagnoza tako teška nisam vjerovao u nju a po najmanje u njen stravičan ishod. Tješio sam se narodom rečenicom, «Jak je izdržati će, a vala je i mlad» Ipak prognoze su vodile prema onom najtežem. Na kraju si mirno kako si i bolovao otišao od nas. U očima mi je ostala samo ona raka i snaga tvog oca koji je tabut spustio u zemlju. Tu prazninu riječi jednostavno ne mogu opisati, dok je snaga tog čina iznimno, iznad svega što čini današnji moderni život.

Dok pišem ovaj tekst prisjećam se onog dana kada smo te ispratili i predali nekoj hladnoj ledini kojoj nisi pripadao. Prisjećam se zraka sunca i tutnja aviona iznad naših glava kao i hodžinog kratkog govora u kojem je podsjetio prisutne na ništavnost i prolaznost života. Hodža zna bolje od  nas vjerske postulate ali se i on začudio kada je godište vidio na bašluku. Rekao je «i to se dešava, rijetko ali se dešava.» Počivaj s mirom na onom mjestu kojem ne pripadaš. Mi ćemo ti redovno dolaziti do kad možemo i znamo. Ove godine se snijeg očekuje rano, dani su još topli i mi smo jedva govorili dok smo nakon dženaze u bašti jednog lokalnog kafića ispijali crnu kafu. S dženaze se kažu ne ide kući, već se razgovara s ljudima. Gledali smo se i brojali pogledom, pokušali smo ne misliti na tutanj zemlje, ali nam je to teško polazilo za rukom. Bila je to najkraća kafa u ovoj godini jer je imala ružan povod. Sutrašnja će biti već duža a ona prekosutra će donijeti nove veselije teme u kojima će se spominjati tvoj nadimak s osmjehom na licu.

Molimo za tvoj vječni mir  

Zbogom druže.