I konje ubijaju zar ne ?

Roman Horace McCoya, I konje ubijaju zar ne objavljen je davne 1935. godine u SAD-u, te je čak i tada privukao veliku pažnju čitaoca i kritike. Povod za pisanje autoru dala je Velika depresija koja je zavladala nakon kraha berze. Roman govori o nekoliko plesnih parova koji se takmiče na maratonu i nastoje da izdrže što duže na podiju kako bi dobili prvu nagradu i započeli neki drugi bolji život. Plesni podij je i pokazatelj društva koje je ogoljeno do krajnih granica u borbi za pukim preživljavanjem.

Ovaj roman zasigurno je dao ideju uredniku radio emisije „Udri muški“ u stvaranju predstave ispred sarajevske katedrale. Iako nesvjesno javno pojavljivanje aktera iz stvarnog života u nama svjesnima, trebala su probuditi pitanja o našem savremenom bosanskom moralu i ljudskosti, suosjećanju i merhametluku, te mnogim društvenim vrijednostima koje tjeraju čovjeka iz naroda da proda dušu i tijelo za trenutak slave. Bilo je važno osvojiti poklon, ili se nadati poklonu. Pozornica je bila sjajna i raspjevana puna osmjeha i muke koja je progovarala iz očiju učesnika.

Krilatica i poziv na igru pod vještom formulacijom „ruku na poklon“ ohrabrila je mnoge Bosance za učešće u nagradnoj igri u kojoj su mogli osvojiti novi automobil. Pravila igre su jednostavna, upućuju na stajanje do iznemoglosti. Dok sam promatrao učesnike teško sam ih dovodio u vezu sa bosanskim inatom i duhovnom slobodom. Nepomičnim figurama koje su se nadvijale nad malenim autom nedostajalo je prkosa, suprotstavljanja nepravdi i odbijanja ponižavajućih naredbi. Naprotiv, bila je potrebna bezusovna poslušnost i poniznost jer bi se spontano razmišljanje pa i reakcija koje bi dovela do pomicanja ruke s usijanog lima kažnjavala izbacivanjem iz igre.

Niko se nije zapitao, šta je muškarce i žene bez obzira na „vrijedan“ poklon u suštini natjeralo da svoj intimni život prikažu širokom gledateljstvu, te da nepomično drže ruku na automobilu. Ljudska prava su zanemarena, pa čak i ona osnovna i biološka. Koliko je jak i skup motiv  da bi se pogazio i čast i dostojanstvo. Odgovor je jasan, u Bosni je to maleni automobil Hyundai Getz. Kada sam došao do racionalnog odgovora ostaje mi samo još da se pitam koliko u Bosni danas vrijedi sloboda i može li se baš sve kupiti novcem?

Potencijalno osiromašenim i gladnim ljudima ova malena nagrada se učinila velikom. Pojavljivanje u showu koji je trajao neprekidno 33 sata bez mogućnosti odlaska u wc,  ipak će  sudionicima donijeti medijsku pažnju koju svojim načinom života ne bi zavrjedili. Risto Todorović postao je medijska ikona kada je nakon 33 sata stajanja pored Hyundai Getza osvojio pomenuti automobil. Tog dana je Risto zasjenio političare i estradne umjetnike, i da nije bilo ovog „izvanrednog“ showa to sigurno ne bi uspio.

Šesnaest natjecatelja efektivno je držalo ruku na poklonu dok je Risto bio siguran u svoju pobjedu. U teškim momentima je uzikivao „Udri muški“. Tim je vjerovatno pokušavao odagnati svu težinu života i preživljavanja te stimulisati sebe da istraje do samog kraja.

Time je i „skroz jaranska priča“ okončana. Priča je bila zaista više od nagradne igre i više od dodjele automobila. Priča zaista govori o spajanju radiostanica, sklapanju prijateljstava, i širenju granica koje su učesnicima već odavno poznate, samo ih nisu imali priliku medijski prikazati i još pri tome osvojiti auto za jednog kokuza.