I ponovo rat

Kao dijete rata osjećam puno pravo da napišem nekoliko redaka o nedavnim dešavanjima koja su počela da uzimaju svoj danak na Kavkazu. Ležeći udobno smješten na svom kauču, tv prijemnik mi je jedini izvor informacija i jedini medij koji mi direktno prezentira sve ono kroz šta sam kao dječak prošao. Sjetim se poznate rečenice, „Joj sranja u Ruandi“ i onda samog sebe uhvatim kako na isti način razmišljam o problemima stanovništva Gruzije.

 

Kao dijete sam očekivao čudo, čekao sam u ratnom Sarajevu oslobođenje, o kojem mi je nana pričala, koje se desilo za vrijeme drugog svjetskog rata. U ovom ratu, se ništa nije desilo, sve je planirano. Svjedoci smo da se u zadnje vrijeme sve više govori o aferimima rata koji je do tančine bio planiran. Planirane su bile humanitarne misije, planirane su bile i vojne misnije. Neko je još prije prvog pucnja znao da će se u Bosni podijeliti narodi, gradovi i ljudi. Neko je znao da će jednog dana postojati dva Mostara, dva Sarajeva i Republika Srpska i Federacija, a krv se patriotski proljevala, dok je opet neko treći nevještom rukom crtao entitetsku liniju, koja je sveprisutna a mi se svi pravimo da je nema.

Ležeći na kauču, dovodim sebe u poziciju prosječnog amerikanca, australca ili kanađanina, kojem je sasvim svejedno gdje se nalazi neka Bosna. Vjerujte i meni je svejedno gdje se nalazi Gruzija, ali mi nije svejedno kada gledam sve ono kroz šta sam jednom prošao. Vjerovatno bi mi i to bilo svejedno da nisam prošao sve muke Bosanskog rata.

S te pozicije je pomalo glupo očekivati da će Savjet bezbjednosti UN-a donijeti bilo kakvu odluku koja se tiče sukoba u Južnoj Osetiji. Iako novinske agencije nagađaju brojke od nekoliko hiljada žrtava. Zaista žrtve nikome nisu ni važne, a ponajmanje svjetskom diplomatskom koru, koji trenutno krstari toplim morima svijeta. Ipak su izabrali loše godišnje doba za početak rata.

Pomalo plijeni pažnju i to da Guzijski konflikt svi medij, upoređuju sa onim našim, Balkanskim. I svi, kao strahuju da se isti scenarij ne ponovi. Svejtski zvaničnici su naprasno prekinuli odmor i na kratko uz veliko vojno obezbjeđenje posjetili Tbilisi, glavni grad Gruzije. Njihova iskustva su loša, strahuju svjetski lideri da se rat ne proširi, jer je to rat koji je pred vratima Evrope. Naravno i niži činovnici prekidaju svoje odmore. Stopiraju se jahtaški derneci i ide se zaraditi nešto novca u Gruziji. Angažuje se OSCE i EU, nama dobro poznate organizacije koje su dovodile mnoge dobre i loše na naše prostore.

Pitam se da li je ipak sve tako crno i već planriano. Evo gledam s vedrije strane i mislim da možda Evropa želi povratiti staru moć i slavu, koju su bezuslovno izgubili rješavanjem sukoba na Balkanu. Izgledi su ipak mali, jer se na području Gruzije lome koplja velikih sila koje mogu površno dozvoliti ulazak nekih organizacija, jer ipak moramo shvatiti da su interesi na prvom mjestu.

Dok jedni podržavaju i naoružavaju gruzijsku vojsku, drugi s tenkovima na ulicama Činvanija ostvaruju političke ambicije, koje vode ka priznanju nezavisnosti Južne Osetije i Abhazije, koje se ipak žele ujediniti sa Ruskom  Federacijom.

Svi pričaju o genocidu, a mi smo prije neki dan obilježili Srebrenički, koji se na veliku žalost dogodio i zbog međunarodnih snaga, hrabro raspoređenih u tom malom gradu.

Odjednom se na CNN-u pojavio neki lik, Vitalij Čurkin, koji je i direktno objasnio intervenciju ruske vojske u Osetiji. Zapadni čelnici su tada mogli naučiti lekciju, ali nisu. Čurkin je rekao :

–         „Zar ste mislili da će se i naše mirovne nage razbježati, kao što su se svojevremno neki mirovnjaci razbježali u Srebrenici“

Doktor Dabić, nas je naučio da se ništa ne dešava slučajno, pa ni ta bježanija. Pa ni njegovo naprasno hapšenje, ali i njegov rad koji se nesmetano odvijao trinaest godina. Političke igre su se samo pomjerile na Kavkaz, političke elite ponovo igraju monopol s ljudskim životima.

Civili ponovo bježe, kuće nestaju u plamenu, artiljerija pogađa ciljeve, a konačnu riječ vode oni isti koji su mirno promatrali i Balkanski sukob do momenta usijanja. Vjerovatno su jako ljuti i uznemireni zbog pomjerenog odmora, zbog malo tamnog tena te stalnih telefonskih poziva.

Ali jahte i dalje plove….