Radovane jabuko s grane

Taman je drug stari završavao pohode po već bivšoj Jugoslaviji, kada se u selu Petnjica, 19 juna 1945 rodio mali Radovan. I dok je jedan fašizam, mržnja i netrpeljivost bila progonjena po brdima od Triglava do Djevdjelije, u trošnoj kamenoj kući sa zemljanim podom rodio se majčin sin Radovan. Vjerovatno je kao dijete uživao u zelenim livadama i ogoljelim visovima koji okružuju njegovo selo. Vjerovatno je pokušao da skoči i da se nadvije iznad visokih planina pa da ugleda svoj budući život u velikom gradu. Znao je da je bistar i da zna mnogo toga te da će mu vrijeme u kojem je rođen ali i situacija koja mu je svakako išla na ruku pomoći da pobjegne iz te začarane kotline koju je morao dijeliti sa većinskim muslimanskim stanovništvom susjednih Berana. Radi vojnog angažmana svog oca i nepodobnosti u tom periodu sin Radovan odlazi u Sarajevo gdje studira i završava medicinu te počinje raditi. Bio je to divan period razvoja Sarajeva, svi su imali ista prava i slobode i svi su se borili za slične ciljeve. Mladi Radovan postaje i poeta i pjesnik, koju uveseljava pjesničke skupove svojim poemama. Pod upravljačkim štapićem Dobrice Čosića postaje i politički aktivan u gradu u kojem je završio fakultet. Sarajevo i život u njemu su mu pružili mnogo toga. Ljubav, život, posao, stan i odgoj djece.

Kao dijete koje je odraslo u dijelu grada u kojem je Radovan živio, možda sam nekada i prošao držeći čvrsto oca ili majku za ruku. Nebrojeno puta sam prošao istim parkom kojim se Radovan kretao dok je išao prema svom domu. Park je bio ukrašen uskim stazama i visokim kestenima koji su pružali zaštitu, nama mladim građanima predratnog Sarajeva. Nedugo nakon toga park nam je pružio iako nasilno, energiju za preživljavanje. Stari su hrastovi krckali u lohotnim bubnjara pećima i zagrijavali hladne domove. Radovan je tada već s visine gledao na grad koji mu je pružio sve da bude tamo gdje je stajao. Koliko god se prisjećao i trudio nikada nisam sreo Radovana, iako mi je ruta od druge gimnazije do raskršća s naseljem ciglane bila i omiljena ruta za vožnju biciklom, malom unisovom violetom koju mi je otac u dijelovima kupio i danima sastavljao na malom parkingu ispred garaže.

 
Da sam ga sreo, sigurno bih negdje u svojoj memoriji pohranio te opuštene kapke, pomalo zakrvavljene oči, gustu kosu, duboke solufe šitoki nos i tanke usne. Sav ovaj facijalni koncept mi ne bi dao nikakvu najavu da se radi o nekom lošem, ali bi ga svakako prepoznao i po hodu koji je karakterističan. Teški i tupi koraci sa zabacivanjem ramena na jednu ili drugu stranu svakako bi mi pokazali da se radi o primjeru alfa muškarca čvrste građe, koja je jedinstvena za region u kojem je Radovan rođen. Neki dan slušam, Crnogorca, Marka Vešovića, koji govori o savršenoj crnogorskoj sposobnosti pretvaranja. Zbog toga je tvrdi Radovan ostao ovoliko dugo neprimjećen. Iskreno sumnjam. Postoji tu mnogo toga što je skriveno možda i zauvijek.

U Sarajevu je tokom dana hapšenja padala kiša i vrijeme se promijenilo, iz sunčanog perioda ušli smo u jedan hladni jesenji period, nebo je kao i ostatak Srbije i dobro obaviještenog svijeta znalo za hvatanje Radovana, ali ne bilo kakvog, nego onog socijalno i društveno aktivnog Radovana, kojem je neko izdao ličnu kartu na ime Dragan Dabić. Neko naravno, ne zna se ko ali će se saznati, Bože pravde….

Na vidjelo su isplivali mnogi detalji, koju ukazuju na to da je Radovan živio prilično normalan i ispunjen društveni život. Kao da mediji imaju za cilj da narodu kojem je Radovan puno lošeg napravio, zamagle sliku, ubice, koji je hladnokrvno stajao iznad svojih žrtava, koje je ubijao svojim naredbama. Možda je ta pomutnja osnovne slike bila glavni cilj mreže koja ga je štitila.

Mediji također obiluju komentarima, Radovanovih i naših sugrađana, koji bi zaštitili Radovana samo da su znali da je srpski heroj među njima. Radovan je za njih legenda, koja će uči u guslarske epove i nikada neće završiti na otpadu istorije kao Vuk Branković koji je mučki izdao srpski rod.

Radovan je ispunio svoju ratnu zadaću, a onda se mirno u svojoj još mirnijoj zemlji Srbiji pretvorio u dobroćudnog starca koji je bio posljednja nada za bolesne i umorne. Radovan je postao kultivisani Dragan David Dabić, čovjek skoro jevrejskog porjekla. Sjeda brada i široke naočale ulijevale su povjerenje mnogim domaćicama koje su imale milion duševnih i fizičkih rana od života i rada u kući. U Beogradu su ga svi znali kao dobročinitelja čiji savjeti liječe i čiji produkti zrače pozitivnom energijom. Nesumnjivo je Radovan u tom periodu od dugih 13 godina zaradio dosta zdravstvenog sevapa, ali ga ruka pravde pronađe i dovede u Hag.

Radovan je na svu sreću iako maskiran i dalje imao potrebu, da bude javan i popularan, da bude dobar i da čini dobro. Sve to ga nije izdalo, mora biti jasno da su ga izdali njegovi jataci kojima je draži evropski i radni život nego bilo koji Radovan kojeg je čak i slavni Nemanja Kusturica uvrstio u pjesmu „Ko ne voli Radovana, ne vidio Djurdjevdana“

Ali i nakon Radovana i tokom njegovog skrivanja, njegovo je djelo živo. Sve još živi i koegzistira u mitu, legendi ali dobrim djelom u glavama mladih i starih. Možda je i najveća tragedija što njegova kreacija egzistira i na papiru, kojeg su kao punopravnog potpisali mnogi strani i domaći zvaničnici. Tim je Radovan dokazao da spokojno može boraviti u svojoj hotelskoj ćeliji, u kojoj će ga redovno posjećivati Penelopa s Pala koja je konačno i od visokog predstavnika dobila zeleno svjetlo da posjeti svog dragana sjede kose.

Čovjek koji je grmljavinom topova i jucima kojim je razarao ljudske živote, nanio ogromnu bol, ima pozitivnu ocjenu za svoj rad i trud. Umjesto da se civilizacija zapita šta to grmi nad Bosnom, civilizirani svijet sve više pušta da grmi a kad oluja stane sve ostaje kako je trebalo na početku i da bude. Tada se Radovan pretvara u medicinara, a rane žrtava i same žrtve nestaju samom prirodnom selekcijom.

Crkve i manastiri u kojima se navodno skrivao Rašo, ostali su pusti, zapravo Radovan nikada nije ni bio tamo. On je morao sagledati produkte njegove borbe, trebalo je pjevati uz gusle i rakiju, naravno, sebi u čast.

Radovan je dokazao da se sve može uz pomoć jataka, dokazao je šta sve može uraditi narodna medicina, dokazao je koliku dozu genijalnosti u ljudima može iznijeti Crnogorski krš. Radovan je zaslužan za mnogo toga, ali je u slobodnom svijetu ostavio Ratka Mladića, koji se vjerovatno skriva iza okruglih Lenon okvira, radi u gradskoj biblioteci i izdaje knjige Zmaja Jove Jovanovića. Radovan je dokazao i pokazao svoja lica, a Mladić je uvijek bio jednostavan i izvršavao naredbe.

Pitati se šta nam prodaju i kakva je ovo priča bilo bi bez smisla. Ušli smo zajedno sa Radovanom u svijet mašte, pa i basni u kojem su vjeverice beogradskih parkova jedine znale Dabićevo pravo ime, a onda nekim čudom poslale haber svim naivnim i osvještenim. Prodaju nam narodno rečeno „muda pod bubrege“, kao i Radovan koji je žiteljima Republike Srpske rekao da ih vodi najveći srpski sin, a ne i nikako prosjedi starac kojem treba pomoć dok prelazi ulicu.