Vrijeme u vremenu

Ima tome i dobrih godinu dana ako ne brojim u sedmicama, od kada svaku noć weekenda, provodim ne radi svog ćeifa između ostalog i u „Pirats Pubu“. Tu me kao i ostale drugove čeka skoro pa dogovoreni razgovor sa gospodinom čiji ću pseudonim koristiti pod GMC. Za vrijeme nestvarno hladnih dana u Sarajevu taj maleni „Pirates Pub“ bi se činio kao oaza mirisa i toplih okusa koji su ga do posljednjeg slobodnog mjesta ispunjavali. U tim ključnim momentima naše pozne mladosti iskustvo i iskusni bi nam uvijek „dali ruke“. Zbog toga je i GMC bio uvijek tu. Naši dolasci bi se dešavali ponekad kasno dok bi vani padao snijeg ili ledena kiša. Uvijek bi se pitali gdje je on, slavni GMC? Njegova konstitucija mu inače nikada nije dozvoljavala da ostane dugo u tim malim toplim skučenim prostorima, te bi njegov izlazak iz Pub-a smatrali svojevrsnim komplimentom. Pri samom izlasku, iz njegovih džemperom pokrivenih ramena dizala bi se para. Tijelo se isparavalo, klima je uticala na nestanak pohote i suludih ideja u njegovoj glavi.

Sa spontanim osmjehom prilazio bi našoj grupi, s pitanjem: „ima li šta?“. Njegove rečenice su pratile prekrasne upadice koje ne bih navodio. Uvijek bi se pomalo naivno nudio da nas „spoji“ s nekim curicama kojih makar u toj kafani ne manjka. On je poznavao sve i sviju, bio je zvijezda subotnje večeri i makro koji jednostavno zna sve metode zavođenja.

 Mi smo živjeli u iluzornom svijetu, čija je najznačajnija činjenica da vjerujemo svemu i svima a posebno njemu. Obično bi mu svi zdušno dali mogućnost da djeluje i pokaže svoje izuzetne zavodničke sposobnosti. Njegova silna želja imala bi osnov u debljini njegovog novčanika kojim se nesebično služio kako bi prilazio većini „skromnih“ djevojčica koje bi u tu kafanu ulazile. Mi smo gledali poluotvorenih usta jer bi nas uvijek i iznova razonodila činjenica da se uopšte poznajemo i da imamo mogućnost pričati sa takvim nazovi „frajerom“

 Čim bi prišao curicama, one bi odmah izrazile specifičnu tjelesnu agresiju prema njemu, mrštile bi se i okretale leđa. Njegova reakcija bila bi dječja i spontana. Okretao bi se prema nama poredanim u red, namignuo bi nam nekoliko puta i nastavio svoj zavodnički ples. Upadao je uvijek koristeći svoj duboki glas i poznatu bosansko- hali-gali-halidovsku frazu :

„Šta dame piju večeras?“ Mi smo se pitali ko li su mu te nove djevojčice i kako ih poznaje? , a djevojčice su mrštenjem lica slale signale, „ Ko je ovaj? , šta hoće od nas? Te zna li on u koju dobnu skupinu pripada?“

 Nakon bjesomučnih napada na neke od „grupisanih djevojčica“ u većini slučajeva bi „izvisio“ dok bi neke, pak popile piće i hladno mu okrenule leđa. Razmijenio bi s njima nekoliko lucidnih misli o trenutnim društvenim zbivanjima, i zaplićući jezikom nastavio priču, sam sa sobom dok bi mu djevojčice kulturno, korak po korak okretale leđa.

 Mi smo ga tada smatrali naivcem jer se nikada nije okoristio o raskošnu ponudu. Ja sam mislio, OK, čovjek živi svoja uvjerenja, a šta bi mu falilo da se nekada malo pozabavi i s jednom od „krasnih skromnih djevojčica“ koje su mu se davale signal, Izvoli, – samo mene ne! Bilo je to zimsko doba, kada je ljetna scena bila neaktivna, kada su suknjice mirovale u ormarima, a vrckavih djevojčica je ipak bilo na pretek.

 Od tada je mnogo vode zemljom proteklo, čak je i Merlin napravio svoj novi album. Raja se i danas u kasnim noćnim satima, kao i tada ponekad sama, ponekad s nekim od muško-ženskih partnera vraća kući, ali GMC ostaje do fajronta da bi s gazdom popio zadnju pivu i pomogao u brojanju sitnog novca.

Tada bi na scenu stupile priče o onome što je on nekada bio. Razuzdani dječak pun avantura i porno priča. Poštovanje je pronalazio u nama, mladim i naivnim dečkima iz njegovog naselja. Mi smo ga doživljavali kao heroja u čijem su posjedu bile žene i samo žene.

 Ali kada malo bolje sagledate situaciju dobijete sasvim drugačiju sliku. U našim na izgled malim životima, koji su u isto vrijeme bili tako grandiozni, nečije druge ruke su dolazile do realnih stvari o kojima je GMC samo maštao. Tada bi dolazilo do sukoba, jer susret imaginacije i realnosti nije bio stvoren za GMC-a. Matematički proračunato pa uključujući i postotak vjerovatnoče uz pomoć kombinatorike njegov uspjeh je imao jako male šanse ili se uopšte nije mogao dogoditi.

 Naše vrijeme je podijelilo likove na dobre i loše. A on je bio jako dobar i u ovom i u prošlom vremenu, i tu je ležao i leži ključ njegovog neuspjeha. Pozornica je barem po strukturi godina u toj kafani pripadala nama. Iako smo se na početku držali strogo njegovog uspješnog scenarija, shvatili smo „u po sjela“ da ne pali, te smo ga odbacili i ostavili za neko bolje vrijeme.

 Ostavili smo GMC-u da se bavi iluzijama, da čeka God-oa do tačke koja se može opisati samo kao besmislena. Shvatili smo da GMC neće nikada prestati da glumi heroja, starca koji lovi sabljarke i pokušava da shvati tajne velikih mora i tajne ženskih života.

 Neko će se silno zabavljati u kafani, na stolovima te „naivnim djevojčicama“ prodavat jeftine fore, i zajedljive šale koje kako se čini krče put ka uspjehu i pokreću svijet. Neki će se razapeti kao mladi kraljević Hamlet i postavljati samom sebi retorička pitanja u domenu snage, a drugi će baš radi te snage i nedužni da stradaju. Neki nikada neće prestati da vole, dok će drugi potajno voljeti, kao heroj velikog nosa – De Beržerak.

 Neki će u braku da uživaju svoju 1001 erotsku noć sve dok se svijetla koja obasjavaju knjige ne pogase i plahte zgužvaju. 

 U životu koji sve više smatram pozorištem ali i cirkusom, ispod mojih nogu itekako škripe daske, uhvatim samog sebe kako mi iz usta spontano izleti stotine banalnih pitanja o životu. Da mi je samo na trenutak znati prave odgovore, život bi se činio jednostavnijim.

 Takve stvari smatram svojim herojstvom, i poneki aplauz koji mi u formi rečenice upute prijatelji znači puno. Neki na sve reaguju sa dozom indiferentnosti, ali ja tada kupim svoje prnje i odlazim s osmjehom. Tako je kada me smatraju i najgorim i najboljim od svih malih dječaka koji od starih vukova nisu imali šta da nauče.

 I dok mi se u glavi lome morski valovi, dok na radnom stolu gledam u veliku morsku školjku iz koje šumi more, vani prži sunce i miriše sprženi asfalt, ja slušam muziku i razmišljam o herojima našeg doba koji su postali i ostali simboli vremena u vremenu…..

 Savršeno zar ne?