Sve je bilo mirno prvih 90 minuta koliko regularni tok utakmice i traje. Sve je bilo mirno do zadnjeg produžetka, kada je barem u Sarajevu postalo još mirnije. Te mučne i duge minute bile su odraz pripadnosti jednog kompletnog naroda nekom drugom i njihovo poistovjećivanje sa bratskim narodom Turske. Muk je trajao skoro 100 sekundi. Nakon kojih je sve i svako skočilo na noge. Stolice su letjele, iznenađujući brzo su se pronašle velike Turske zastave. Histerično TO! prolomilo se iz stotine grla. Sve je bilo očito, narod koji se nalazio oko mene se poistovjetio sa bratskom reprezentacijom turske.
Nije da nisam, i sam, sam navijao za istu reprezentaciju iz sveg srca. Sad će se mnogi upitati zašto i kako? kada baš ništa nemam s Turskom i Turcima. Odgovor je jasan, navijao sam iz čistog prkosa, iz čistog ubijanja BOSANSTVA u mom biću koje je prisiljeno da se već evo 15 godina izjašnjava kao neopredijeljen.
Prije nekoliko dana sam iz sveg srca navijao za rukometnu reprezentaciju BiH, koja je zbog lošeg suđenja ali i tipičnog Bosanskog mentaliteta koji je pokazao sav svoj ponos i otpor naivno prekinuo možda i pobjedničku utakmicu. Dok su gospoda sa Islanda i Švedske pomalo prepadnuto promatrali razjarene Bosance na tribinama, odlučili su da prekinu utakmicu radi povika „Ovo je Bosna!“ što očito nisu mogli i nisu htjeli razumjeti u trenu!
Nekoliko dana nakon toga igrala se utakmica visokog rizika. Bosanci su nakon bratske pobjede Turaka sretno skandirali „Turkiye“ kad im se skandiranje „Bosna -Bosna“ već ko zna koliko puta obilo o glavu.
Mali dio naroda koji još opstaje pod neprihvaćenim nazivom Bosanca ostao je da neutralno promatra utakmicu, onaj Bošnjački dio je spremno i s puno ponosa držao crvene zastave sa bijelim mjesecom i zvijezdom kao simbolom vjere kojoj pripadaju.
Dugo je trajala Turska noć u šeheru, trubilo se, skakalo, dizalo se i dva viktorijanska prsta kako bi se pokazala pobjeda tima kojem srce pripada. Kriza identiteta je uzela svoj danak. Vijorile su se različite zastave, od ljiljana do saudije, od zastave islamske zajednice do velikih crveno bijelih turskih kojih je bilo najviše.
Centralno slavlje bilo je kod „vječne vatre“ simbola partizanskog otpora. Radosna masa skandirala je i pljeskala, povikivala „Turkyie – Turkiye!“ istim intenzitetom i jačinom kao i „ovo je Bosna!“ samo što se nekim čudom na njihovom putu nije našao Björn Ericsson da im prijetećim tonom kaže „So … the Game is Over!“
Utakmica je zaista bila gotova, ali prvi puta u korist naroda s kojim su agresori pune četiri godine identificirali muslimane u Bosni. I ma šta ovi drugi radili i ma šta činili, ishod je 1918 i 1941 i 1991 bio isti. Turke su bacali u Drinu, i Turska krv je tekla, makar simbolično što i jeste predstavljalo najveću tragediju u tim okrutnim momentima.
Sjetim se rata i pjesama – “nije ovo, nije ovo Hrvatska ni Turska – to je moja Republika Srpska” Već sutradan saznam da se iz patriotskih razloga u „Srpskoj“ navijalo svim srcem za Tursku. Jedina iznimka je bio gosp. Milorad Dodik koji je izjavio da je tokom susreta Hrvatska – Austrija navijao za Hrvatsku, zemlju za koju je u Zagrebu rekao da je nastala na etničkom čišćenju.
Pružila mu se kao i narodu u „Srpskoj“ savršena prilika da navija za Tursku! Mnogi su pali na to. Jeftine navijačke ublehe su prevladale. Svima je bilo bitno za koga se navija, svi su se raspitivali ko će i za koga navijati. I svi su na kraju navijali za svoje, za one koje su osjećali i vidjeli kao svoje. Na moju veliku žalost ali to je i jedina prihvatljiva istina za današnjicu u Bosni koja je sve više Srpska i Hrvatska i Turska a sve manje Bosanska.
