Kada je 1770 godine John Gore oficir na brodu kapetana Cook-a po prvi put ubio klokana i njegovo truplo donio kao eksponat za analizu u Engleski nije ni slutio da će jednog dana 2008 godine u sarajevskom zoo vrtu za prezentaciju mladim i starim Bosancima doći baš nekoliko takvih klokana koji će sa posebnom strašću grickati Bosansku travu i uživati u udobnosti drvene kućice u koju se svaku noć zatvaraju.
Posjete moje nane koja je još uvijek pri kuvetu, (u snazi) kako bi se to kod nas reklo, dovele su me do toga da nakon dugo vremena posjetim naš poznati zoo vrt u kojem smo svi manje više odrastali. Neko u malom elektronskom vozu, neko u autićima, neko možda s kesicom smokija koji se nesebično dijelio bijelim labudovima koji bi plivali u malom jezeru smještenom u sredini parka.
Šetali smo i gledali životinje, bio je radni dan, sa ne baš puno posjetioca u parku, tako da smo mogli komotno bez galame promatrati pokoju zebru, majmune, labudove i ostale životinje koji su ponosni žitelji našeg parka. Između ostalih tu se našlo i nekoliko klokana s početka moje priče. Visoka zeleno obojena ograda odvajala je te miroljubive životinje od posjetioca parka. Na samoj ogradi slika zemlje iz koje potiču ali i ime "Macropodidae – Klokan” Neka djeca su znatiželjno promatrala visoku travu koja se s vremena na vrijeme povijala i iz koje su virile samo male sive uši. To je sve što se moglo vidjeti od klokana koji očito borave na tom dijelu bosanske zemlje.
Otac vođa grupe, sa neuredno namještenim kačketom na glavi, zlatnom narukvicom s pločicom pokazivao je svom sinu travu koja se stalno povijala u vrhu kaveza. Stalno je ponavljao «tu je taj klokan!» Majka je ponosno stajala pored još mlađe djevojčice u ruci joj je bila napola dogorjela cigareta, čiji je dim s posebnom strašću uvlačila. Preko ruke malena pink torbica koja se presijavala na suncu. Stalno je dodirivala torbicu tražeći signal vibracije koji je očito trebao da proizvede mobitel.
Svaki njen pokret pokazivao je nervozu. Stalno je očima presijecala muža koji se trudio da djeci pokaže te nepoznate životinje. Cigarete su se nizale jedna za drugom, iz torbice je izvadila kutijicu sa šminkom. Malenim četkicama je popravljala svoju dosadom narušenu šminku, velikim bijelim sandalama je gazila čikove koji su velikom brzinom padali na pješačku stazu ispred kaveza.
Mobitel još nije zvonio, agonija se produžavala, ponavljala je «Muradife hoće li više?» Muradif je samo slijegao ramenima kao da pojma nema šta se to čeka, ali mu je očito bilo drago što je sve to trajalo toliko dugo.
Odjednom se začuo i tihi dječji glasić koji je ponavljao «Mama, mama, a šta je to klokan?» mama je stajala mirno zaljubljena u svoj izgled i vanjski svijet, i hladno odgovorila «Nemam pojma, pitaj babu!» Oči su željne znanja bile preusmjerene prema ocu, «Babo šta je klokan?» Odgovor je bio negativan ali je dijete usmjereno prema kavezu u kojem se skrivala ta neobična životinja.
Mobitel je konačno zazvonio ozarena majka se javila. Razgovr je trajao dugo, ali se djeca nisu osvrtala na to.
Njihove oči, uši i ruke bili su usmjereni prema klokanu, njihovi prstići isprepleli su se u kvadratnim otvorima na žičanoj ogradi. Klokani su se nekim čudom oslobodili i prišli ogradi. Gledali djecu, koja su s puno interesa pokušali da ih dozovu nekim imenom.
Zvuk prekapanja slušalice mobitela značio je i kraj posjete parku, ali i upoznavanja nove životinje za koju su prvi put tog dana čuli.
«Muradife idemo!» prekinulo je magiju. Nezgrapnim rukama bez po muke i bez riječi Muradif je doslovno skinuo djecu s ograde i plačnu za ruku vukao brzim korakom iza majke koja se uputila prema izlazu.
Klokani su tužnim očima promatrali novu situaciju i malim šapicama pokušali da dohvate busen svježe trave koji je prije nekoliko minuta Muradif počupao upravo za njih. Djeca su otišla nesretna, ali bogatija za jednu novu životinju, za koju su spoznali da ima uši, rep i noge, te da jede travu. Sve ostalo će ostati nepoznanica sve do novog posjeta zoo vrtu.
