Plazme….

Moje rano djetinjstvo povezano je usko sa tehnologijom. Kao pravi majstorov sin od najranijeg doba sam bio upoznat sa svim markama televizora i nekim kvazi računara koji su se tih ranih osamdesetih godina mogli dobiti na našem ex Yugoslovenskom tržištu. Sjećam se i danas svečanog dana kada mi je otac na poklon donio prvi video rekorder u koji se kaseta
morala umetati odozgo. Sjećam se velikog paketa crtanih filmova na video kasetama koje sam dobio iz daleke Amerike. Sjedio bih satima i danima ispred tog video player-a i bjesomučno stavljao i vadio polu-usijane kasete s crtićima.  Sve to se gledalo na barem za mene ogromnom EI-Niš televizoru. Ali osvanuo je i taj dan, ispred kućnih vrata sijala je velika kutija s zelenim znakom u obliku lista djeteline. Ispod je velikim crnim slovima pisalo GRUNDIG.

Znao sam da nam je novi ljubimac došao u kuću. Brzo sam raspakovao kutiju a unutar nje je bila još jedna drvena, sa staklenim okvirom na mjestu ekrana. Jedva sam čekao oca da dođe s posla te da do kraja raspakujemo to novo čudo elektronike. Postavili smo ga na dugi uski crni metalni stalak i upalili. Moje dječje oči prvi put su uplovile u svijet čistih i bistrih boja. Iako jednako kvalitetan i u boji nišlija mi nije pružao adekvatno poređenje glavnih likova crtanih filmova sa onim u politikinom i mikijevom zabavniku koje sam u tom periodu redovno listao, iako nisam znao još ni da čitam.

Mati bi me satima odmicala od ekrana koji je sigurano zračio. Postavljala mi jastuke u ćošak sobe kako doslovno ne bih  ušao u sam televizor u kojem sam mislio da žive mali ljudi koji naporno rade kako bi meni pružili baš onako kvalitetan ton i sliku.

Stari grundig je radio i ja sam rastao uz njega, nikada se nije kvario ali su ga vrijeme i tehnologija pregazili. Slika mu je ostala čista, ali se s vremenom više nije uklapao u ambijent dnevne sobe. Konačno je neke 88 89 otišao u vikendicu i tamo i ostao sve do ovog nesretnog rata od kada mu se gubi svaki trag.

Nakon njegovog odlaska u našoj kući su se redale kojekakve marke Sharp, Sony, Aiwa, Nordmende. Ali je meni stari grundig ostao najdraži.

Danas mnogo godina nakon toga sjećam se svog prvog velikog televizora, i video playera, pokušavam da dozovem onaj isti osjećaj koji sam nekada imao u stomaku kada sam otvarao kutiju i malim rukama trgao selotejp s nje.

Danas šetam ulicama Sarajeva, kasno je poslije podne, kafići su puni omladine koji netremice gledaju fudbalsko prvenstvo. Ispod tendi koje im se kao šatori nadvijaju nad glavama sijaju velike HD plazme i LCD display-i. Neke su crne, neke sive. Sve blješte svojim punim sjajem, s puno funkcija i puno dugmića. Savršen  kvaliteta slike, visoka rezolucija i perfektna pozicija za gledanje odlika su sarajevskih kafića za vrejeme fudbalskog prvenstva.

Omladina kao nekad u periodu koji ja ne pamtim, kada se dosađivalo komšiji s jedinim televizorom u mahali, puni bašte. Devedeset dugih i lijepih minuta provode ispred velikog ekrana plazme, na stolu pokoja piva ili kafa koja treba isto toliko minuta da traje. Bašte ispunjene do posljednjeg mjesta iz svakog ćoška i sa svake stolice  pruža se pogled prema nekoj od plazni koje su savršeno raspoređene da zadovolje sva gledališna mjesta u kafiću.

Novi svijet i novo blještavilo je vani, ljudi uživaju u šetnji, svom omiljenom kafiću i fudbalskom prvenstvu. S početkom utakmice napuštaju svoje stanove i stare znance, televizore koji hladni zjape na drvenim komodama, prekriveni uštirkanim vezenim dekoracijama.

Vani su plazme, gazde, djevojke i poneko piće. Vani je život koji kućna atmosfera u kombinaciji sa starim staklenim znancem ne može pružiti.

A meni nekim čudom baš na pamet pade, moj stari grundig, koji nije više IN…..

osim IN MY BEST MEMORIES….