Komešanje

Tramvaj zvani čežnja, ili poznati sarajevski prevoz putnike od Ilidže do Čaršije, u ljetnim mjesecima koji još uvijek nisu ljetni, karakteristično miriše. Nekad se u tramvaj za vrijeme Austrijske okupacije Bosne,  dok je on bio još eksperimentalno vozilo koje je ponuđeno sarajlijama da se vidi hoće li izdržati, u isti se ulazilo skoro bez cipela, s najljepšim odjelom i cilindrom na glavi. Poslije se u tramvaj ulazilo na vrat na nos, ali su se karte plaćale, danas se u -grasov tramvaj- ulazi samo kada se mora i ko mora, s krajnjom nuždom i potrebom.

Posebno tramvaje u Sarajevu treba izbjegavati tokom toplih mjeseci. Obično se vozilo čeka pored Miljacke koja je u ovim vrućim mjesecima poptuno niskog vodostaja, te poprimi karakterističan miris, ali potpuni doživljaj predstavlja ulazak u tramvaj. Mnoštvo mirisa, mnoštvo boja i osmjeha okružuju i vaše dobro oznojeno i toplinom izmučeno tijelo. Ljudi se guraju, pokušaju da se uhvate za rukohvate. Teškom mukom zatvaraju mala harmonika vrata. U samom vozilu, tišina ili blagi žamor ljudi koji se umorni vračaju kući. Neki stariji gospodin na samom kraju vozila gricka košpice i ljuspice razbacuje oko sebe, mladi urezuju čakijom svoja imena na debelom skaju na samom zglobu trudeći se da ih neki namčorasti penzioner ne primijeti i ne ruži, iako im uopšte nije stalo šta govori, smiješno i „ofirno“ im djeluje njegova rekacija. Policajac s šapkom duboko zamišljen gleda u vrhove Trebevića dok mu ispod šapke znoj kvasi kosu, košulja mu je pomalo istrpana vajda od sjedenja u službenom automobilu pa i od bjesomučnih krugova po famoznoj sarajevskoj džadi. Neka romkinja, toplo obučena nosi svoje dijete i prebire rukom ispod zamotuljka u kojem se dojenče umeče od sna. Nekim čudom ne znoji se, na njenom licu se ne vidi umor. Ljudi koji su inače puni predrasuda ali i opreza kojeg u ovom gradu nikada nije previše pregledaju svoje džepove, tašne, i novčanike i kao da se nije ništa desilo počinju gledati kroz hermetički zatvorene prozore.

Propuh je fenomen koji je prisutan samo u Bosni, ovdje se svi njega plaše, taj blagi povjetarac koji je ovih dana topal kao zrak iz fena, uzrok je mnogih zubobolja, upala, uha, nosa pa čak i grla. Propuh je strašni ubica naroda u Bosni. Jedino  je sigurno,  zatvoriti se hermetički i živjeti u gasnoj komori makar dok se vozilo ne prestane kretati, ali onda i propuh nestaje. Nekim čudom sam se izborio za komad otvorenog prozora odakle mi je u lice puhao prelijep vruć povjetarac. Pošto su otvarači za iste već odavno pukli ili namjerno skinuti pokušao sam, teškom mukom u rupicu na prozoru ugurati komad olovke te još malo otvoriti prozor, neka starija gospođa do mene me prijekorno pogledala i rekla polu-ljutito da zatvorim prozor, razlog je bio propuh. Neki stariji gospodin mi je samo dobacio „dedera zatvaraj to!“ . Ostao sam hermetički izolovan. Vazduh je postao težak ali su mi ostale još samo tri stanice do Vijećnice.

Brojao sam minute i seknude, moja tjelesna masa mi je postala teška, osjetio sam ogroman pritisak i brojao toplotne udare koji su se smjenjivali. Želio sam van, što prije!

Stanica kod Principovog mosta ili Latinske ćuprije donijela je nova iznenađenja. Dvojica momaka od nekih 18 – 20 godina obučeih po najnovijim modnim trendovima, (što je za mene svojevrstan kič), vrtila su ključeve svojih automobila u rukama, na licu velike „bumbar“ naočale koje su im očito skrivale pola identiteta, bile su tu namjerno ili samo radi modnog trenda. Ušli su u vozilo, zgledali se i nasmijali. Očito je bilo da se baš često ne voze tramvajem niti za to imaju potrebu. Došli su samo radi nekog „pasjaluka“  

Vozilo je krenulo, jedan od dječaka je stajao u gužvi   očito se napinjao, lice mu je poprimilo crvenu boju, nakon konstantnog napinjanja, osjetio se žestok smrad, skoro da je štipao za oči. Ljudi su se razmicali ne sluteći šta i ko je uzrok takve gadosti. Konačno sam izašao na stanici ispred Vijećnice. Njih dvojica su se grohtom smijala i ponavljala : „Joj oca mi, jesi vidio kako se raja komeša !“. U trku su prešli preko mosta i sjeli u srebreni Audi A6.

Mislim da u svom autu nisu nastavili svoj mali podli ritual, a i ako jesu nadam se da su makar uživali u njemu.