Preživio sam i Prvi Maj.
S ponosom je radnička klasa dočekala svoj praznik – rad. Kompletna proslava kao i organizacija samog slavlja pa i svima nam dobro poznati uranci podsjećaju na proslave sličnih praznika kao što je i 8 mart. Nekada su 8 mart slavili svi, rukovodioci važni i nevažni drugovi, i svi radni ljudi i žene jer se kod nas samo pravi takva razlika, u čast ovih drugih tj svojih i njihovih žena a onda opet u čast njihovih prava. Jedan takav 8 mart bio je za žene praznik koji su one koristile da se pošteno napiju i da makar jedan dan mogu mirno šetati onako pijane i nasmijane i sretne, a da se sav komšiluk ne ibreti nad njihovom sramotom. Već bi se promjena datuma smatrala ulaskom u onaj isti realni svijet kojeg su živjele i do 7 marta.
Jučer se u Bosni i Hercegovini oficijelno slavio 1 Maj praznik rada, naravno neradno. Svi su slavili radnike u Čikagu i molili se za njih, duboko im se uz pivu i vino i pečenu janjetinu zahvaljivali za sve blagodeti osmosatnog radnog dana. Slavili su i oni koji rade i oni koji ne rade, slavili su i onih skoro 600.000 nezaposlenih u BiH koji u radničku klasu spadaju samo po želji. Slavili su i ministri i direktori. Slavili su radnički skromno, jer ih je stid slaviti neradnički sa svim povlasticama njihovih glamuroznih života. Slavili su i nadmetali se u najbrže, rješavanju problema za radnike.
Prvi Maj jučer su slavili i mnogi koji rade a nisu već danima dobili plate, njih su supužnik ili otac i mater, nagradili dekicom za mokru travu, da „cvancikom“ za koju mogu „pojest popit i ako se mogne i poklopiti“. Elita je ostala da se zaklinje da će ovi isti a najugroženiji uskoro dobiti plate, da će i oni uskoro voziti Ferrarije, kupovati jahte, vikendice od ruševnog materijala. Sve ih je to koštalo medijskog nastupa, ali i obećanja u prazno, kod nas se to makar zna.
Radnici su jučer dokazali da su živi, da se može preživjeti ali i slaviti bez plate, ili s onom s kojom se jedva sastavlja kraj s krajem. Dokazalo se da se može slaviti, da se može živjeti i veseliti, jer u Bosni još uvijek ima nafake za sve. Od onih minimalaca kupljen je jeftini baštenski set, poznati Golf II, roštilj, na njemu meso, malo pića i ko baš ima a bilo ih je i janje koje se treba s vremena na vrijeme poljevati hladnom pivom.
Prvi maj su na zelenim livadama dočekali i uvijek sretni penzioneri. Njima je čini se i najljepše. Nadaju se zemlji dok hodaju po njoj, nadaju se penzijama koje makar njima ma koliko bile malene, redovno dolaze na kućna vrata. Nadaju se penzioneri još mnogo čemu, i staroj deviznoj štednji, nadaju se isplati zaostalih i ukradenih penzija, ali nada posljednja umire. Možda će im se sve to i vratiti do nekog novog Prvog Maja kada će im radnici na funkcijama objasniti da će im vratiti ukradeno od para koje su penzioneri davno zaradili, ili će se nadati do nekih novih izbora kada će se oni mudro koristiti za sakupljanje glasova.
Prvog Maja jede se sve, pa i trava, jede se meso i pije se alkohol. Jede se jeftino a dobro. Jedino fali novih našminkanih faca, s tanjirićima u kojima se vrte kukuruzi i tartufi, dok im se u drugoj ruci zanosno njiše čaša skupocjenog šampanjca. Za prvi maj se prave sendviči i jedu kobasice, poneko pojede i grah sa zaprškom. Prvog Maja su svi radnici i niko se u suštini i ne pita zašto se taj prvi Maj slavi? A možda se i ne bi trebao pitati nego se treba voditi onom starom…. „udri brigu na veselje“
Žalosno je jedino što uvijek dolazi i drugi maj. On donosi sasvim novu sliku i uvodi u okrutnu realnost one koji su se vratili sa svojih imanja, one koji su zaključali svoje vikendice u kojima je ostao samo miris prženog mesa i gareži. Osvijestiti nas može samo čudo, ali osvijestiti usijane i pijane glave ne može čak ni čudo. Ali nam je makar jedan dan bilo lijepo opušteno i potamam.
Cilj je pojesti sve, popiti još više, isprazniti akomulator i uništiti visokotonske zvučnike u automobilu. Cilj je preživjeti Prvi Maj kao i Osmi Mart i sve ostale praznike čiji se smisao izgubio u besmislenosti vremena u kojem živimo.
