Ratište na Zlatištu ?!

Kako se sve više govori o krstu koji će se navodno praviti na Zlatištu, i kako se sve više govori o ratu, mora se evidentno konačno progovoriti i o namjeni grandioznih vjerkih simbola. Naime po planu, krst koji bi se trebao praviti bit će visok 16 metara i širok 18 metara. Na istom če  čiriličnim pismom biti ispisana imena 5.800 poginulih nestalih i zarobljenih vojnika ali i civila Republike Srpske.  Ono što bi najviše trebalo pogađati građene Sarajeva, je što bi krst trebao biti napravljen tačno iznad grada. Na dobro poznatom dijelu planine Trebević – Zlatištu.

Krst bi zaista trebao imati dvoznačnu ulogu. Jedne če podsjećati na stradanje Srba iz Istočnog Sarajeva dok će druge podsjećati na stradanje svih onih koji su se našli i živjeli u ratnom Sarajevu. Inicijativu za građenje tog vjerskog simbola, imaju organizacije nestalih i poginulih logoraša Republike Srpske. Prešutno odobrenje za gradnju imaju i od vlasti ali i od stanovništva koje se nalazi več s druge strane planine Trebević.

Kada sam pročitao vijest o građenju krsta na Zlatištu u meni su se uzburkali osjećaji. Počela su da naviru sjećanja. Odjednom se sjetih, svojih prijeratnih odlazaka na Zlatište i dječačkih igara na livdama. Da je tada tu stajao neki krst meni nebi smetao, da je bio visok i 100 metara. Penjali smo se na sve i svašta kao djeca, i krst bi za nas tada predstvljao podvig. Poslije toga ponovo sjećanje na rat i ratno stanje te na svakodnevni light show dva VBR-a ali i sijače smrti koji su svjetlima metaka i granata osvjetljavali tamno gradsko jezgro i sijali strah i smrt po gradu. Onda se opet sjetim ko je pucao s tog mjesta i čiji je to light show i shvatim da ako bih sada šetao Zlatištem i  ako bi mi pogled zapelo za taj novi krst,  možda bi moja lančana reakcija bila da za isti zapne i bilo koje priručno sredstvo koje bih u tom trenutku mogao iskoristiti za narušavanje takvog grandioznog spomenika i ne misleći na posljedice.

Ono što bi u ovom periodu predstavljao krst na Zlatištu, bila bi čista i javna Četnička provokacija i uvreda kojom se želi izazvati ekpolozija negativnih emocija nagomlinaih u ljudima koji su živi i zdravi makar fizički izašli iz proteklog rata – pardon agresije.  Ako bi se kojim slučajem i visoki predstavnik Lajčak oglušio na negodovanje sarajlija pri gradnji krsta. Ako bi se sve zanemarilo i krst ipak napravio, u prvim danima njegovog postojanja, isti bi na Zlatištu bio osvjetljen velikim i jakim reflektorima koji bi i u noćnim satima, baš kao i onaj VBR u ratnom periodu, podsječali sarajlije na svu ljepotu suživota sa svim religijama i konfesijama ovog svijeta.

U ratu je u Sarajevu ubijeno 11.000 civila. Izvjesni Stanislav Galić koji sada leži u Hagu i služi doživotnu robiju zna možda tačno koliko je ljudi ubijeno sa snajperskih, tenkovskih i VBR-skih kota na samom Zlatištu. Istina je da su u ratu ginuli svi. Pa i Srbi u Republici Srpskoj. Oni danas imaju pravo na sve moguće spomenike, od onog Draže Mihajlovića u Brčkom do spomenika koji podsjećaju na stradanje jednog naroda od strane drugog.

Treba biti kompletan idiot pa ne shvatiti da je krst na Zlatištu simbol prkosa prema gradu Sarajevu i njegovim stanovnicima. Njegova lokacija ali i forma samog-krsta ne doprinosi pomirenju ni prestanku mržnje a najmanje veličanju Boga.  Krst če duboko povrijediti sve Sarajlije koji pamte ratna dešavanja i oplakuju žrtve tih dešavanja.

Krst kao simbol vjere i vjerovanja sigurno nikome nebi smetao. Ali spomenik ubicama građana Sarajeva u formi krsta, može se shvatiti kao potiranje vjerskih načela, ali i kao pokriče za zločine u formi religijskog simbola koji to u ovom slučaju nije.

Vjerovatno ni Hrvati zapadnog-Mostara nisu napravili križ na Humu radi velićanja Katoličanstva niti podigli zvonik iznad vih minareta radi sličnog cilja. Osnovni cilj je prkositi svima onima koji ne pripadaju toj vjeri, a pogotovo Bosanskim Muslimanima kojih i u Sarajevu i u Mostaru pod krstom, kao objektom koji je napravljen i treba da se gradi ima i previše.  

Ako je to zasita tako, onda je jasno da je osnova krsta na Zlatištu prkos i mržnja.

Rapidno nicanje vjerskih simbola ali i bogomolja po čitavoj Bosni, a sve manji broj vjernika pokazuje za šta se isti koriste. Može se tačno pokazati i dokazati, da iako vjerski lideri šute, vjerski objekti i simboli ostaju kao trajna markacija na područjima koja pripadaju samo jednoj vjeri, jer treba dokazati ko je gazda, na toj zemlji i čija je zemlja.

Krst sam po sebi nikom normalnom ne bi trebalo da smeta, ali krst-spomenik ubicama građana Sarajeva može samo iznevjeriti svu religijsku simboliku te djelovati kao crkveno pokriće za zločin.

Po Bosni su nekada nicali i drugi objekti, ceste, kuće, fabrike, sportski tereni. Njih je sve manje ili se sporo grade dok vjerski objekti i simboli niću kao gljive poslije kiše.

Oni ostaju da svjedoče nadmoć jednog naroda koji pripada jednoj vjeri, nad drugim kao i njegovu superiornost. Ako gradimo visoke zvonike, krstove, munare, nećemo zasigurno biti bliže Bogu koji je isti za sve nas ma kojim se simbolom pokušali istom približiti i ma koliko stepenica propješacili da do Njega dođemo. 

Znam zasigurno da ako nastavimo po starom, možemo se dobro udaljiti od mira i života koji smo gradili godinama nakon rata, te početi živjeti nemir gledajući samo u vjerske simbole nekog novog ružnijeg vremena koje slijedi.