Moj pad

Konačno je zasjalo sunce. Nakon gladnih mjeseci u kojim ugostiteljstvo i ugostitelji tapkaju u mraku, u Sarajevu betonski trotoari poprimaju odlike malenih baštica sa načičkanim stolovima i stolicama. Sve je zakrčeno i svuda se piju kafe. To je svojevrsna odlika ovog prostora ali i ljudi jer, konačno sam nedavno shvatio da smo mi balkanci, a tim i Bosanci ako isti uopšte postoje, narod koji ima potrebu da određeni dio svog napornog radnog dana protraći i izdangubi kako bi se to kod nas reklo.

Brzi Italijani smislili su razne vrste espresso kafa, onako s nogu, bez korištenja hale u lokalnom kafiću. Kod nas to pravilo ne postoji. Espresso se pije po istilahu. Mi imamo svoje varijante brze ali i polagane kafe. Da se kojim slučajem broje ispijene kafe, Sarajevo bi ušlo u Ginisovu knjigu rekorda. Ali sve je to čejf. Pitam se samo da li je čejf piti kafu koja to nije. Arsuzulk me uhvati kad naručim kafu sa šlagom u kojoj dobijem šlag koji za 20 sekundi splasne i ostane bljutava masa pomiješana s telvom, arsuzluk me hvata od ness kafe koja je skup pjene od čokolade a kada se ohladi gubi svaki ukus. Možda sam i ostario pa samo pričam o arsuzluku, možda sam postao i ters, ali zaista mislim da je sve manje mjesta gdje se može popiti kvalitetna kafa.

Pune bašte  u sarajevkom naselju Ciglane, niti nekalitetna kafa, u kafićima nije bila tema mog današnjeg pisanja. Naime pao sam baš tu ispred jedne od punih bašta u kojim su ljudi pili kafu. Prije nekoliko godina Ljubiša Markovič načelnik opštine cCentar je popločao sam trg. Ploče nisu bile namijenjene da se po njima vozi niti trka, ali u Sarajevu je svaki put, put za automobile. Ploče su naravno popustile i sada su pune rupa.

Ja sam razmišljao šta da kupim u obližnjem marketu, kad paf, iskrenu mi se malo noga i ja se kao malo dijete nađoh na pločicama u položaju čučnja. Otresao sam se i nastavio prema tržnom centru. Nakon kupovine ponovo sam morao proći pored iste kafane.

Svi su se zgledali. Ja sam bio senzacija, koja je oplemenila dan kafeđijskim skupovima. Kako toliki čovjek može pasti? Pa šta i odraslima se to dešava? Pogledam prema bašti, svi se smijulje i okreću. Bezbeli je bilo interesantno! Uđem u kafić pozdravim se s ljudima, kad me tamo dočeka sijaset pitanja. Pa kako pade? Pa šta ti je zasmetalo na ravnom? Šta je bilo? Ali jedno mi je pitanje lokalnog momka specifično zagolicalo maštu.

„Pa care, što pade baš tu, mogao si naći i neko drugo mjesto!?“

Pomislim zaista, mogao sam naći i neko drugo mjesto, ali sudbina je odredila da se desi baš tu.Koliko bi se tragičnim smatrao svaki eventualni pad u Strossmajerovoj ulici koja obiluje napuklim pločama baš kao i Trg Merhemića. Onda shvatim, kako je teško svim tim djevojkama koje s tolikim ponosom uzdignute glave koračaju pored centralnih kafana univerzuma, na štiklama visokim 20 i više centimetara?

Kako bi težak bio njihov fizički pad koji se baš u toj ulici radi rupa može desiti? Skontam, ipak je sudbina za mene izabrala mnogo bolnije mjesto. Ono što se moglo vidjeti je samo moje dupe koje je bilo okrenuto prema bašti i prašina koja se podigla oko mjesta pada. Sve ostalo je ostalo sakriveno, a obraz je ostao čist.

Pao sam pa šta ?

ka5an

3 komentara

  1. jednom sam pala ispred doma armije, na ravnom, suhom, bio je doduše mrak… sjećam se dobro, iako je davno bilo, isto sam izvrnula nogu (meni se to nije samo jednom desilo), u sekundi sam ko svijeća pala, totalno neočekivano i glavom krhnula od beton. toliko je to jak udarac bio, da su policajci koji su stajali u blizini pitali treba li mi zvati hitnu. poderala sam nove hlače na peglu, extra hlače koje sam dugo željela, poderala sam ih baš na koljenu. nije mi trebala hitna (za moj pojam), nove hlače da. opet.
    drugi identičan pad (sa policajcima koji su pitali treba li hitna, te ogromnom čvorugom) desio mi se ispred zetre… o tome, drugi put :)) mogu ti samo još reći da taj put ništa nisam poderala (jest da su me kasnije u gradu zagledali i pitali što imam toliku čvorugu na sred čela… lol)

  2. E imas pravo za ove kafe!Kafe su uzasno ne kvalitetetne i dodu ti dva gutljaja i ptici bi bilo malo.Jednom je jedna nana koaj ej pored emen sjedial u jednoj basti rekla konobaru:Sta si mi ovo bolan donio ove kapi za oci?Ovo mi moze u oko stati… Deder mi donesi kafu kako treba da popijem…:) Bila je u pravu u potpunosti. Puno pozdrava, Lela

Komentariši