Divlje ruže

Prošlo je tačno šest dana od kako je zašlo osmo-martovsko sunce nad Bosnom i Hercegovinom. Grad je sedmog osmog ali i devetog marta bio okićen laticama cvijeća,  i  djevojkama koje su sa svojim partnerima ili bez njih ponosno kroz glavnu gradsku ulicu pronosile ružu sa mašnicom. Osjećale su se bitnim i  značajnim  što je konačno osvanuo i njihov dan,  8 mart. Pošto je Bosna i Hercegovina vjerovatno jedan od rijetkih zemalja u kojoj se homo-sapiensi ili ljudski rod dijeli na žene i ljude, onda su žene vrlo kvalitetno proslavile taj svoj veliki praznik.

Prije mnogo godina u Sarajevskom naselju Grabavica, tačnije 1921 godine nikla je fabrika za preradu pamučnog materijala. Tu baš u Zagrebačkoj ulici iza velikog drvoreda jablana nalazila se fabrika u kojoj su žene tog doba mnogo i naporno radile. Neki doseljenik iz Mađarske svojevrsni gosp. Šandor je baš na tom mjestu podigao fabriku. Lokalno stanovništvo se i prije onog rata žalilo na silnu prašinu koju  je fabrika proizvodila. Ali i tome se dohakalo. Posađeni su jablani jedan do drugoga, tada malena stabla sada već visoka stabla sa raskošnim krošnjama, koja su tada izolovala fabriku i većinu njenih radnica od ostalog stanovništva. Žene se tada nisu žalile. Bezbeli, nisu imale ni pravo da se žale. Malo njih je tada i radilo, većina je bila po kućama boreći se za pravo čistog doma i toplog ručka.

Danas, mnogo godina  nakon toga Bosna i Hercegovina ima sve manje fabrika, žene ponovo ne rade, ali imaju sva prava svijeta. Malo je onih na žalost koje ta prava obilato koriste. U zemlji u kojoj se 8 mart slavi kao dan žena, ali i dan svih muškaraca, koji će svojim damama ispuniti najveću želju, kupovinu ruže i nekog suvenira, te im pokloniti djelić njihove pažnje možda samo na taj dan. Tužno je bilo gledati odmorne, dotjerane   žene i djevojke, koje su bile toliko ushićene radi tog osmog marta. Tužno je bilo gledati muškarce pored njih koji paradiraju teškim korakom,  prikazujući status alfa mužjaka. A sve radi krhke  crvene ruže koja se povija u njihovim rukama. Zadovoljena je čista simbolika. Već 9 mart je za žene nova sumorna tegoba u kojoj moraju ljudima dokazati da su i one dio ovog svijeta, živa bića tj. ljudi.

Pomislim, možda je bilo ljepše tih 20tih godina, kada su ženama bila uskraćena sva prava. Kako li su se osjećale žene koje su uživale u toplini svog doma, koje su radile samo teške kućne poslove. Da li su sa sticanjem novih prava, žene stakle i nove obaveze? Osim kućnih žene danas imaju poslovne obaveze. Doći kući s posla, skuhati sve, pripremiti djecu za početak novog dana je težak proces. Žene su dobile prava ali i velike obaveze. Osim mirnog hanumskog života, žene danas imaju ogromnu odgovornost u društvu. Žene imaju nova prava.

Tih 20 tih godina malo je žena mahom iz siromašnih porodica radilo. Onaj veliki drugi dio nije imao pravo da radi. Imao je pravo na nerad.

Danas opet mnogo godina nakon 8 marta većina žena ne radi. Tragično je to što danas sve one imaju pravo da rade, pa čak i duplo više od muškaraca, ali im društvo uskraćuje ta prava. Danas žene imaju pravo glasa, ali je sve manje žena u pralementu. Jedina žena čiji se glas tanano čuje u javnosti jeste gradonačelnica našeg grada. Na njihovu žalost žene je nisu izabrale. Izabrali su je stranački delegirani – muškarci.

 Za većinu žena bitna je njena frizura kostim i stav. Svi komentari o radu i stručnosti tada postaju suvišni.

Žene su 8 marta 2008 imale sva moguća prava, koja nisu dobro iskoristile u ružnom svijetu kojim upravljaju muškarci. Žene su iskoristile pravo na šetnju i šutnju, na ružu i svečanu prazničnu garderobu uz muškarce njihovih snova koji su ih s ponosom držali ispod ruke.

Danas tek šest dana nakon 8 marta ,ruže su se već odavno suhe. Neke  sačuvane u herbarima i spomenarima a neke ljutito bačene jer nisu značile mnogo, ženama koje svoja prava koriste samo na svoj dan, 8 mart.

ka5an

Komentariši