Mahalski granapi

Naše male zajednice u kojima je većina nas živjela, naravno ako ne spadamo u kategoriju urbano popularnih haustorčadi pamti mahalske granape. Svaka mahala je imala svoj granap , i svaka mahala je imala svog prodavača koji je bio siguran za tu ulicu i za taj dio grada. Dok je kod Fude na Bistriku bilo najbolje Brašno kod Džulage na Vratniku su bile najbolje jabuke. Nije bilo zabušavanja i gubitka mušterija. Radilo se na obraz i za obraz. Mali mahalski granapi nisu bili veći od današnjeg špajza.

U vrijeme koje ne pamtim svaka ili skoro svaka bosanska kuća imala je i magazu. U hladovini magaze čuvala se fasunga i sve namirnice koje su bile potrebne za normalno funkcionisanje velikih i brojnih porodica tog vremena. Sa sjetom u glasu i očima nana mi je pričala o velikoj prostranoj magazi ispod njihove kuće na Vratniku. Za djecu tog predratnog siromašnog doba magaza je bila riznica blaga. U njoj su se držali orasi, suho voće i ostale slastice koje bi se uz malo konca nizale na džerdan o kojem moja nana priča kao o najljepšoj dijamantskoj ogrlici.

Onda je došao rat.

Glad zbjegovi i novi muhadžeri. Magaze su se ispraznile i u njima se i ljetovalo i zimovalo te skrivalo od Njemačkih bombi i partizanskog lumpovanja.

 
Mnogo godina nakon toga rođen sam i ja.

 
Bilo je to vrijeme čokolada i blagostanja. Bilo je to vrijeme čokolešnika, eurobloka, smokija, kraš ekspresa, kinder lade, kinder jaja. Sve te slastice smo kupovali opet u granapu. Taj mali centar naše mahale nalazio se blizu moje kuće. Za svaku sitnicu bi trčali do na Breci popularne «Hide» ili «kod Salkana» da kupimo mami ili nani zaboravljene sitnice. U džepu bi uvijek bilo nešto novca za kinder jaje, za životinjsko carstvo ili tada tek pristigle air čokolade.

 
Nakon toga bi satima sastavljali pink pantera iz kinder jajeta ili gledali slike čudnih životinja na sličicama «životinjskog carstva» Bio sam jedan od sretnika koji je do posljednje ispunio veliki žuti album životinjskog carstva, te ga poštom poslao u  Zagreb. Nedugo nakon toga na moje ime je došao veliki žuti paket. Bio je pun malih čokolada i drugih proizvoda «Kraš-a».

 
Bilo je to slatko doba.

 
Onda je opet došao rat.

 
Opet je sve bilo u znaku granapa. Mi djeca smo i ne sluteći o opasnostima rata bili izvan kuće. Igrali bi se satima rata u opakom ratu. S velikom dozom straha ali i znatiželje bi promatrali velike crne automobile i ljude obučene u crno koji su nasilno otvarali naše male riznice slatkog blaga. Čekajući u redu ispred granapa, nekad bi od tih za nas velikih momaka dobili koju žvaku ili čokoladicu.

Bili smo presretni.

 
Pucalo se, grad je gorio, simbol za odbranu i za graničnu podjelu bio je plavi granap u Sarajevskom naselju Pofalići. Glas koji je dolazio iz Radio aparata, koji je cijedio zadnju kap snage iz dopola dopunjenog akomulatora, stalno je ponavljao Plavi granap. On je bio i ostao simbol odbrane i pada u mojoj dječačkoj glavi.

Granapi su sredinom rata ostali opustošeni a s njima moja sjećanja na slatko doba života.

I rat je prestao i lokalni granapi su postali opet puni robe. Sve je bilo pretrpano. Vlasnici novih granapa bili su neki novi ljudi koji nisu imali obraz i stav. Mušterije su ostale iste. Vračali bi se punih cekera s puno falš robe koja ne zaslužuje da se podvali baš njima. Gazde su se mijenjale a granapi su ostajali isti. Mušterije su pronalazile svoj novi granap i svoje nove gazde koje bi imali dovoljno obraza i straha od mušterije od koje direktno zavise.

Globalno promjene i način života izmijenio je i našu malu sredinu. Granapi nestaju u masi velikih tržnih centara koji niču kao gljive poslije kiše.

Sada svi imamo mogućnost odabira. Sve se bira i sve se tabiri po 100 puta preko ruke pređe jedna konzerva dok se ne stavi u korpu. Biramo prelijepo voće sa glatkom korom bez crva, lubenice koje nisu napukle i koje su zelene i spolja i unutra.

Nema više Salka iz mog djetinjstva koji je znao koje su jabuke za moju mamu najbolje, koje brašno ona kupuje, koja se jufka najbolje razvija. Nema više Salka koji je uz mig i meni znao pokazati prstom na Kinder jaje u kojem se krije neka nova figurica koju ja do tada nisam imao u zbirci.

A kada bih došao kući čarolija bi se obistinila….

ka5an

2 komentara

  1. Kako si otkinuo lijepo komad naše svakodnevnice. Neki dan razmisljam o tome, o granapu iz komsiluka u koji vise ne idem iz principa, jer mi je kao “dobroj koni” podvalio pokvarenu Milku.
    Rekla sam u sebi:”Ode ja, majmune, u Robot, a ti se peglaj sa pivopijama po vascijeli dan pred zgradom i gledaj odakle se vedri…” i završila karijeru kao “dobra kona”.
    🙂

  2. Lijepa proslost, sadasnjost i buducnost, valjda.
    Ma ne sekiraj se, granapi nikad nece izumrijeti, a opet ce u nekom granapu raditi neki novi Salko, Fudo.Djulaga.Vjeruj, oslusni i vidjeces da je tu, samo malo sabura.

Komentariši