Na Balkanu se seli s traktorom!

Pitanje Kosova i samog mita nije moglo ostati neprimijećeno u proteklih nekoliko dana. Svi i sve govori o tome. Živimo u vremenu prividnog blagostanja i mira, dok se oko nas polagano odvrče osigurač na bombi. Nameče mi se i pitanje poštenja i same dogme, koja je morala dovesti do toga kako je predsjednik Mesić rekao, da je sve počelo i sve se završavana baš na Kosovu. Brinu me naime pisanja nekih hrvatskih listova koji kažu da možda Kosovo nije posljednja etapa raspada bivše nam Yugoslavije. Može to biti bojim se i Bosna i Hercegovina sa uređenjem kakvim ima danas. Živimo teško, a mislim da li možemo nakon principa, svako uzima dio svog, a tuđeg, živjeti još teže?

[IMG]http://img135.imageshack.us/img135/1650/kosovojesrbijafh4.jpg[/IMG]

Crne su to misli i primisli. Ono što je jasno jeste da je Kosovski mit u većini Srba koji žive preko rijeke Drine a i velikoj većini onih koji su s  ove druge strane izazva stah a sve manje poštovanje. Matica majka se raspada na proste dijelove i intencija joj je da ostane na teritoriju nekadašnjeg Beogradskog pašaluka.

Srbi vidno uznemireni protestuju i traže izgovore za nove pohode. Svi  u sebi nose dio mita s kojim smo pod obavezno svi bili upoznati.  Rat, potlačeni Turci i Srpski Junaci. Za takvu ideju se vrijedi boriti. I borilo se pod sloganom „Kosovo je Srbija“ i ovih dana u Beogradu.

U Beogradu su konačno pobijedili radikali. Predsjednik se sakrio i pozivao na mirne proteste. Dok se situacija zahuktavala, propraćena, govorom Srpskog reditelja Emira Kusturice o domaćim miševima i mitu kao i o velikim Srbima poput Ive Andrića. Masa je razbijala palila i žarila. Dok su neki s idejom ujedinjenog srpstva i Srbije u kojoj (MORA !) ostati Kosovo uzvikivali Emire Srbine! Drugi su pametnije iskoristili vrijeme. Dosta je bilo pljačkanja tuđih gradova i drugih naroda. Pokušajmo opljačkati sebe i svoj narod pa zatim poharati i svoj grad.

Slično se dešavalo i u opkoljenom Sarajevu 1992-3 godine kada u samom gradu nije bilo agresorske vojske ali je grad svakim danom ostajao sve prazniji. Samo su vrijeme i životni uslovi bili drugačiji.

Ko je organizovao proteste? Kako one za Kosovo i protiv njega tako i ove sarajevske koji se održavaju sve do konačnih smjena, bezbeli. Takvo šta još niko ne zna. Poziva je bilo mnogo. Na nacionalnoj televiziji, lecima  te poziva šapatom.  Protesti su organizovani, Beograd je ostao razbijen, neke ambasade zapaljene, dućani opljačkani a neki stanovi na novom Beogradu puni inostrane robe. Veliki Korak za srpstvo zar ne ?

Kosovo je postalo nezavisno, i svakim danom sve priznatije. Vjekovni prijatelji počinju da potpisuju ugovor o raspadu mita. Englezi, Francuzi izdadoše ferman, s tefterom u kojem vele Kosovo više nije Vaše. Premijer Tači je svakim danom sve glasniji. Kosovo je multietničko, multi nacionalno, ali izgleda sve manje Srpsko. Odvažio se premijer nekim hrabrim Srbima pokloniti i traktor kako bi mirno i spokojno nastavili život na vjekovnoj Srpskoj zemlji.

Lica nasmijana ključevi kod srpskog seljaka u ruci, a za traktor prikačen plug. Težak teret za stranu zemlju. Sjetim se traktora koji voze u nepoznatom smjeru iz Vukovara i bosanske posavine…. Sjetim se istih onih umornih lica kao i kod ovog srpskog seljaka koji u torbama i na traktoru nose svoje živote.

Žao mi je onog seljaka, nakon rukovanja i osmjeha, vjerovatno će otkačiti teški plug, ostaviti drugima da oru njegovu „vekovnu zemlju“ On će iskoristiti traktor kako najbolje zna !

Jer se samo na Balkanu seli s traktorom, u svim drugim zemljama se slobodno hodi s diplomom.

Živjelo Kosovo a Boga mi i Srbija !