jedan Gladan Dan

Dugo radim, dugo se sladim reklo bi se, ali niti jedno od navedenog. Prica ipak pocinje ovako. Nakon danas, ipak za nijansku produzenog radnog vremena, put me s razlogod odvede na Ilidzu, od samog centra grada do rondoa na Ilidzi, prekrsih 2 drzave, samo da bih izbjegao guzvu u onoj jednoj ali vrijednoj. Nekako kroz najozloglasenije ulice kao sto je Kasindolska , ona dobrinjska ravna koja vodi pored mMercatora ulica kojoj neznam ni ime, dodzoh na tu famoznu Ilidzu. Nama kako nas tamosnje stanovnistvo zove Centralcima, jer po svemu sudeci dolazimo iz nekog velikog centra, tolikog centra koji nema cak ni rondo, a Ilidza ga ima, opaske radi, nama centralcima, ilidza izgleda zivo. Milion malih radnjica, milion automobila, ipak nekih luksuznih i velikih i nekih malih i ne tako luksuznih. Uz sam put kuce, zgrade vile, nepregledni niz za nizom, lukovi, lavovi, tigrovi, a onda odjednom zgrade, komunisticki kockasti stil, sive fasade, zelene fasade, i opet ducani oko njih. Zivo i saroliko reklo bi se. Meni se danas na toj Ilidzi stomak okretao naopako, jer sam bio jako gladan. Svud oko mene hrana kako dusevna tako i ona metafizicka, 🙂 hrana koju bih rukama trebao unijeti u usta. Pitanje je sta i gdje jesti, jer ipak nekom recimo novom nije lako, ovarisati pravu stvar. Doslo je doslo ma odakle bio. Ispred mene niz doneri, slasticarne, zvrk buregdzinice, i mali Fast Food, zivopisnog naziva RIO. Povelik red ispred. Vodzen logikom prosjecnog Bosanca, gdje svi turci tu i mali Mujo, udzoh i ja da provirim i da sta prezalogajim. Stolovi usko zbijeni, posluga u bjelim odorama, pravi Ilidzanski Mcdonalds. Nemam nista protiv, narucih sendvic ili nesto s piletinom, samo onako da me drzi do rucka. Nisam ni mislio da ce iz toga nastati prica. Za stolom pored mene sjede, neki stariji ljudi, ljudi koji oj sredini ne pripadaju, po odjevanju, zdravlju, nacinu zivota, kojeg kada ih samo na tren pogledamo.

[URL=http://imageshack.us][IMG]http://img477.imageshack.us/img477/2933/dsc00013su8.jpg[/IMG][/URL]

Neki dobri ljudi, dobri Bosanci. Hanuma i dedo, reklo bi se, par ili ne? i ja sam se pitao. U momentu mog ulaska u Fast Food, u kojem nista u tom trenutku nije bilo Fast. Ispred njih je stajo tanjir, bjeli tanjir s nekom haranom na njemu. sve se brzo pojelo. Hanuma je slatko rukom odvajala i posljednje mrvice s tanjira, dok je dedo rahat na zeljeznoj stolici pusio. Ona zdrava bosanka, samija na glavi, bersprjekorno cista, ali pomalo ispucalih ruku od teskog tezackog rada. On dobr dedo, s francuzicom na glavi i cigarom u ruci. Nesvakidasnja slika za jedan Fast Food. Iza pulta neki momak razvija jufke, pravi pite, desetine jos neispecenih zvrkova ispred njega, hrana koju on sprema za gladne putnike namjernike kakav sam bio i ja. Dedo ga gleda, ibreti se, pogleda prema svojoj hanumi lagano se osmjehne zaigraju mu oci, a onda ponovo uvuce dim. Izmedzu njegovih nogu stap. Tesko hoda, ali ga ruke dobro sluze. Stap je od cvrrstog drveta, koje je nekada bilo grana, jos dobro primjetni pokreti dedine cakije pokazuju, da ljudi u njegovom kraju od drveta insana prave, a ne samo jedan obican stap. Ceka se neko ili nesto? Ja halapljivo jedem svoj sendvic a dedo me gleda onim smedzim ocima, i samo sto se ne nasmje, ili pocne plakati. Misli u sebi brzo je to prebrzo sine, pojma nemas sta je cejf. Hanumine velike plave oci, prebiraju nas gladne, ali i ulazna vrata naseg brzogriza. I dalje jedem, fali mi salveta, uvijek mi fali, jer previse prznim oko sebe, a i uflekam se obavezno. jednim pogledom pogledam dedinu kosulju, pantole, sve je besprjekrono cisto, a ja vec tuzgav od nekog ketchup-a koji neprestano curi. Zaskripase stolice, hanuma glasno ustade i povede dedu prema vratima. Ja dosao, govori mladza dedina kopija, koji je nekim poslom bas tu u fast foodu ostavio oca koji nije pripadao, tom momentu ni vremenu u kojem sam se ja i nehotice nalazio. Ja sam vec privodio kraju svoj sendvic, i s mukom se borio s listom salate unutar istog, hanuma je brzo pojurila ka vratima, a dedin stap je udarao u crni mramorni pod. Negdje su se zaputili, pitam se gdje? Dedo me je jos jednom lagano pogledao, i opet sam osjetio njegove misli, prebrzo je to sine za jedan gladan dan! mljackajuci i nekako okrecucui sebe i onaj sendvic koji sam drzao u svojim rukama, ispratih pogledom dedinu porodicu, odose negdje.. ja ostadoh u svom dumanu. Ispred mene bjeli papir, plastficirani cjenovnik, na prednoj strani pise "Fast Food" – RIO ispod toga nacrtana palma i po svoj prilici Isus koji jase magare. Aurel oko Isusove glave bi moglo biti i sunce na horiyontu, pa je vlasnik nehotice pomjesao dva cliparta. Usamljenog jahaca na konju, i Isusa na starom magaracu, po kojem se mjeri starost stvari ili ljudi. Pokuavam dovesti u vezu palmu, Isusa na magracu sa samim nazivom RIO, i nikako da sklopim slagalicu! Ono sto mi se poslozilo jeste dedin umorni i blagi pogled, jako ukusan sendvich, i brzina zivota, kojeg sam tog dana gladovao. A bilo je vec jucer….

[URL=http://imageshack.us][IMG]http://img71.imageshack.us/img71/9752/dsc00012zl9.jpg[/IMG][/URL]