“TAJNA DZEMA OD MALINA”

Nasao sam na disku jednu davno zaboravljenu pricu naseg Karima Zaimovica s pocetka njegove knjige “Tajna dzema od malina” koju preporucujem sirokom bloggerskoj citateljskoj publici, nadam se da cete uzivati onoliko koliko sam i ja. Knjigu mozete nazalost naci samo u nekim antikvarnicama ili kod prijatelja jer nije stampana u mnogo primjeraka

Karime, svaka cast !

Nigel Breen

Uskoro se navrsava punih devedeset godina od rođenja Nigela Breena, nesumnjivo jednog od najvećih književnika ovog stoljeća, a vjerovatno nisu daleko od istine ni ani što ga svrstavaju medu najveće sa anglo-saksonskog govornog područja. Nažalost, naša redakcija još uvijek nije u mogućnosti da za prijevod na bosanski jezik obezbijedi bar neku od Breenovih novela, za šta nas je pitao veliki broj čitatelja. Dobro su poznate komplikacije nastale usljed Breenovog cudnovatog isceznuca, taka da jos uvijek nije regulirano pitanje zaostavstine njegovih autorskih prava. No, pripremajuci se za dostojno obiljeZavanje te obljetnice,koja ce svakako zapremiti jos dosta prostora u slje-decim brojevima naseg casopisa, ovaj put cerna vas, bar u opcim crtama, podsjetiti na zivotni put ovog knjizevnog velikana, jednako intrigantan i dojmljiv kao bilo koje od njegovih knjizevnih djela.

Nigel Breen

roden je sestog maja 1903. godine u ribarskom mjestascu Malingale na obalama Comwa- lla. Otac mu bijase prvi oficir na kitolovcu “Jonina utroba”, a majka seoska uciteljica. Poslije ce Breen pricati kako se Dca gotovo i ne sjeca, jer je on tokom skora citave godine plovio sjevemim morima, pro- krstarivsi svijet od obala Nove Engleske pa sve do Ognjene Zemlje. Jedini djecakov kontakt sa ocem,izuzmu Ii se ani rijetki trenuci kada je gasp. Breen boravio na kopnu, bila su duga pisma sto ih je prili- cno redovno slao porodici i koje je Nigelova majka
Banshy po vise puta iscitavala djecaku. Rano djetinjstvo uglavnom je proveo sa svojom ba- kom po ocevoj strani, koja je djecakovu mastu preg- nirala starim legendama i pricama kakvim je obilovao comwallski kraj. Mnogi Breenovi biografi misljenja su, a takvo nesto je i sam Breen ciao vise puta naslutiti, da su legende sto ih mu je iz dana u clan pricala njegova, tada vet gotovo poluslijepa baka Miranda
bile kljucni elemenat koji je u djecaku pobudio ljubav prema fantastici, ali i zacetke njegova buduceg literar- nag talenta. “Baka mi je voljela pricati”, prisjecat ce se
mnogo godina kasnije, “cia sam ‘nedjeljno dijete’ i cia. stoga posjedujem neke mati, kako ih je ana nazivala, koje druga djeca, rodena u ostale, ‘obicne’ dane, nemaju”. Baka Miranda tvrdila je kako tu “moc” djeci rodenoj u prvoj nedjelji u mjesecu dariva vilinski soj Gvarget Anun, sto je naseljavao oblasti centralnog
Walesa, ali se, po legendi, u bijegu pred krvolocnim hordama Andulin Alikira. jedan clio sklonio u guste sume priobalnog Comwalla, gdje su postali zastitni- cima djece i pomoraca. testa je mali Nigel izjutra pored kreveta zaticao svjeze sumske kupine ili kakvu novu igracku od cvomovatog ostrvskog drveta. Tada je vjerovao bakinim rijecima da mu te poklone ostavljaju njegovi vilinski zastitnici, koji su ga posjecivali dok je spavao. “Mogao sam tada imati cetiri ili pet godina i vjerovao sam u to sa pravom djecijom iskrenoscu”, kazat ce Breen docnije, “i nisam se obazirao na majcine prijekore prema takvim bakinim pricama i postupcima. Poslije, kada sam malo odrastao, shvatio sam kako je sarna baka ostavljala te stvari pored mag kreveta, zeleci svoje pripovijesti uciniti jOg stvamijim. Ali, cak i kada sam postaQ svjestan toga, nisam zelia da baka shvati kako znam pri- rodu tih “vilinskih” poklona. Uostalom, jednim dije- 10m svog bita zelia sam i dalje da vjerujem kako je to istina.”
Za desetogodisnjeg Nigela biD je tezak udarac kada mu je prvo umrla baka, a nedugo potom nesretno stradao i otac, ciji je camac prevrnuo i potopio strasni kit Kovper, tada strah i trepet Atlantika. Mnogo de- cenija iza toga, prisjecajuci se tih dogadaja, Breen ce cak ustvrditi da je u pitanju ista neman koja je inspiri- rala Melvillea za njegovu maestralnu kreaciju Moby Dicka. Naravno, tu tvrdnju ne mozemo uzeti zaozbi-
ljno, znajuci da je Melville svoje remek-djelo objavio vise od pola decenije ranije nego je ime Kovpera, gigantskog bijelog kita, postalo legendamo medu mo-
marima s obje strane Atlantika. Kako god, vijest 0 smrti kapetana Edwarda Breena stigla je Nigelu i nje- govoj majci cak mjesec dana prije ocevog posljednjeg
pisma, napisanog i otposlanog svega pet dana prije smrti. To pismo Nigelova majka nikada nije ni otvo- rila, uvijek ga cuvajuci uz sebe kao neku vrstu re- likvije.
Ostavsi bel namjestenja kao uciteljica nakon velikog pozara sto je samu skolu i citavi Malingale zbrisao sa lica zemlje, ostavsi bel sredstava za zivot, mlada udovica se sa sinom odselila u Dublin. I samoj Irkinji porijeklom, pomoc su joj ponudili rodaci iz klana O'Dannon, uticajne trgovacke porodice u katolickom, irskom dijelu Dublina. Nigel ce bolno podnijeti to pre- seljenje iz neukrocene, predivne cornwallske prirode u mracni Dublin pod britanskom stegom, ali se u na- rednim godinama taj prelazak pokazao sudbonosnim po njegovu karijeru.

“Dublin je tada bio najslicniji realiziranom kosmaru nekog loseg viktorijanskog kronicara”, zapisao je kas- nije u svojoj znamenitoj knjizi “Z-aba koja je znala da pjeva”, u kojoj ce dosljedno iznijeti odlomke sjecanja na dublinske godine. “Prenapucene, poluzatrpanim mravi- njacima slicne radnicke cetvrti, nastanjene ljudima polu- slijepim od napornog rada u mracnim skladistima britanskih kolonijalnih tvrtki i dvadesetogodisnjim djevo- jkama sto 5u usljed tegobnog zivota izgledale i dva puta starije, cinile su nevjerovatan kontrast raskosnim rezidencijalnim kvartovima engleskih cinovnika i of i- cira. Takve stvari, ali i cinjenica da sam kao dijete bel oca najvise odrastao na ulici, doprinijele su tome da vrlo rano osjetim svu tezinu socijalnih nepravdi i raz- vlastenost katolicke irske zajednice naspram vladajuce engleske protestantske manjine”, saznajemo iz jos jecine njegove vrsne autobiografske knjige “Svjetlost lu- talica”.
ipak, ni u jednoj od ovih knjiga ne pominje svoj revo- lucionami lanDs kada je kao petnaestogodisnjak stu- pia u redove irske organizacije “Sinn Fein”. Tome je svakako doprinijelo to da je jedan od tadasnjih Sefova “Sinn Feina” biD Thomas O'Learry, drugi muz nje-gave majke, za kojeg se ana udala 1915. Ali ovaj put, umjesto Dca dobija nacionalnog heroja, koji je, za razliku od kapetana Edwarda, umjesto sa harpunom, sve svoje vrijeme provodio sa flasom Molotovljevog koktela u jednoj i pistoljem u drugoj ruci. Godina 1919. prijelomna je po tome sto Nigel svoje prve pjesme objavljuje u poluilegalnom listu “Gelska zvijezda”, uredivanog od strane znamenitog irskog pje- snika i borca za slobodu Simusa Flanertija. iako su te prve pjesme obojene mladicevim pateticnim revolu- cionamim zanosom, vet je primjetan njegov osebujni talenat. Radi otvorenog napada na britansku vladu, izrecenog u tim pjesmama, Nigel biva iskljucen sa Dublinskog drlavnog koledZa. Sljedeca je godina ponovo bila teska po mladog Breena. Njegov ocuh biva ubijen pri pokusaju dinami- taske diverzije na dublinski zamak gdje je bilo sjediste engleske policije, a majka uhapsena i strijeljana pod
optuzbom da je ukljucena u pripremanje atentata na prijestolonasljednika britanskog trona koji je u martu 1920. trebao izvrsiti smotru britanskih jedinica u du-
blinskoj luci. Potjemica se izdaje cak i za Nigelom, koji se ipak uspijeva skriti pred policijskim potragama. Tada se sudbina pojavljuje u liku pomorca Carta Maltesea, starog prijatelja njegovog Dca. Nigel se jednog maglovitog februarskog jutra, na obalama Londonde- rijskog zaljeva ukrcao na jedrenjak kapetana Malte- sea. Brza barka ga prebacuje do obala Francuske, a zatim vozom putuju do Pariza. Carta Maltese ga tu ostavlja uglednoj zidovskoj porodici Stein. Ougujuci uslugu Malteseu jOg od ranije, Steinovi spremno preu- zimaju skrb 0 tom natmurenom, sutljivom mladicu sto je vet tada, sa nepunih osamnaest godina, na dusi nosio neizbrisive oziljke. C4. , Naredne godine vracaju mladog Breena u onaj zivo- tni mir kakav je osjetio jOg sarno u doba svog djeti- njstva. Hugo Stein, uspjesni bankar i obozavatelj kla-sicnih antickih epova, Nigelu je pronaSao zaposlenje u odvjetnickom uredu svog brata. Istovremeno je fi- nansijski potpomogao Breenov studij povijesti umjetnosti, kojeg mladic upisuje na Sorboni. To ce biti i doba potpunijeg Breenovog sazrijevanja, Ijudskog i umjetnickog. Ono sto su u Oublinu bili prvi, nesigumi koraci jednog nadareno g pjesnika, u pariskim godi- nama postaje senzacionalnim ulaskom na velika vrata tamosnje knjizevne scene, u gradu koji se, oporavljen od ratnih napora, ponovo vracao bezbriznom mimo- dopskom zivotu. Svoju prvu knjigu Breen konacno objavljuje 1922, u svojoj devetnaestoj godini. Poznato je na kakav je izuzetan prijem od strane uglednih kriticara naisla ta knjiga pod imenom “Jutamji razgo- vori”, zbirka od devet pripovjedaka iz perioda njegovag studentskog zivota u gradu svjetlosti. Ook ga neki kriticari smjelo proglaSavaju novim Jalduem, na jed-naku zapaZenost je knjiga naisla i kod citalacke publike, pa je svega tri mjeseca nakon prvog izdanja vettiskano novo.
Ohrabren tim prvim velikim uspjehom i uvjerivsi se u stvarne mogucnosti svog talenta, vet naredne godine objavljuje “Zabu koja je znala da pjeva”, fantazmagoricnu minucioznu mjeSavinu irskog i cornwallskog folklora i njegovih godina djetinjstva u Dublinu. No, iako je to knjiga koja danas slovi kao jedno od kljucnih mjesta moderne evropske literature, tadasnja kri- tika, nespremna za takav knjizevni eksperiment, obru- sila se na mladog pisca sa jednakom zestinom s kojam su pozitivno docekali njegov prvijenac. Ali to kao da nije posebno zabrinjavalo Breena. Izmedu ostalog, posredstvom Gertrude Stein, srodnice njegovog mentara, dosao je u kontakte sa Ernestom Hemingwayem i Ezrom Poundom. Mnogo viSe nego u kapricioznom i vjecno natmurenom Poundu, Breen sudruga nalazi u Hemingwayu, koji se istovremeno sve viSe afirmira kao zapaZen pisac. Legendarnim ostaju njihovi lum- peraji i zabave, kao primjerice pijanka oktobra 1923,
kada su tri dana bel prestanka slavili rodenje Hem- ingwayevog prvog sina Johna.
“Bijasmo poput pijanih luckih radnika koje su zene istjerale iz kuca. Zivot nam je nalikovao na beskrajno more najsladeg alsaskog vina i u njega je trebalo uroniti jos sarno dublje i intenzivnije, a s vremena na vrijeme ponesto i napisati”, zapisao je Hemingway 1958. u jednoj dnevnickoj zabiljesci. Medutim, cini se kako je Hemingway svoj knjizevni fad ipak shvatao daleko ozbiljnije i izmedu njihovih lumperaja prona- lazi dovoljno vremena da predano pise i gradi kari- jeru. Za razliku od njega, Breen se ubrzo nasao bel novca, vet zaboravljen od citatelja i kriticara. Raski- nuo je prijateljstvo sa Hemingwayem nakon jedne zestoke svade koja je te 1924. dovela do toga da se njih dvojica, potpuno pijani, potuku pred stepenicama pariske Vijecnice. Zavrsili su u bolnici sa laksim povredama. Nakon toga, a sve do kraja Hemingwa- yevog zivota, njih dvojica nikada vise nisu niti progo- vorili.

Pitanje je da Ii bi tu bio i kraj Breenove karijere da u njegov zivot nije stupila Julliette Antoanne, kcerka gene- rala Marcela Antoannea, francuskog jednorukog heroja sa Mame. Upoznali su se slucajno, pocetkom 1924. godine, u jednom pariskom pozoristu. Nema nikakve sumnje da se izmedu mladog pisca, vet isuvise ogrezlog u naivnoj, ali i samounistavajucoj boemstini, i devetnaestogodisnje Julliette, razmazene, no intelige-ntne gradske ljepotice, stvorila trenutna ljubav. Sam
Breen bio je skrt na rijecima kada je trebalo opisati taj period. Ali, sudeci po nekim fotografijama koje se danas cuvaju u arhivama Dciavnog muzeja pisane
rijeci, u pitanju je bila takva ljubav kakva je potakla Breena da napravi drastican zaokret u svom zivotu. Prestaje da provodi vrijeme u kafanama, ili bar ne sarno u njima, i ponovo se groznicavo bacia na pi- sanje. NaSao je privremeno zaposlenje, omogucivsi sebi da u rekordnom roku zavrsi studije kao jedan od
najboljih studenata u povijesti Sorbone. Istovremeno, sve teste je vidan u Julliettinom drustvu. ana mu naklonost uzvraca u potaji pred strogim okom njenog oca, tada nacelnika viSe stabne skole. T e iste godine Breen je objavio i svoj prvi roman “Znamenje Dannana”, dvotomnu sagu 0 dvije gener-acije jedne irske familije u Sjedinjenim Dciavama. Knjiga je klasicne forme, ali potpuno modemisticke strukture. Kritika ga je ponovo slavila u nepodijelje-nom misljenju kako se radi 0 istinskom remek-djelu, a prilicna finansijska dobit omogucila mu je da podmiri dugove, da otkaz i zaprosi Julliette. Medutim, to sarno izaziva bijes njenog Dca -stari je general biD spreman ici i dotle da je cak unajmio placene ubojice da ga u tajnosti uklone. Zahvaljujuci sreci, ali i refleksima sa- cuvanim iz dublinskih dana, izbjegao je klopku i za- jedno sa Julliette pobjegao prvo u Alzir, pa u Maroko. Tu provode dvije godine, cekajuci povoljan trenutak da izadu iz anonimnosti i vjencaju se. Do toga, naZa-
lost, nije nikada doslo. Julliette urn ire u svojoj dvade-set i prvoj godini od zatrovane vade. Polulud zbog gubitka, Nigel se, nakon neuspjelog pokuSaja samo- ubojstva, prijavio u Legiju stranaca, gdje provodi na- redne cetiri godine. Taj period piscevog zivota i do danas je ostao prekriven velom nejasnoca i kontro- verzi koje ne maze razbistriti ni njegova knjiga “Cetiri pustinjska pejzaza” iz 1931. Kao clio legionarskih uspomena, objavio ju je po povratku u Evropu, u italiju, gdje se odlucuje nastaniti na neko vrijeme. iako sljedecih nekoliko godina provodi kao neko ko je fascistic sa svojom prosloscu i pred kim se otvaraju novi vidici, ziveci povuceno u unutrasnjosti Lomba- rdije, novim knjigama i intrigantnim ponaSanjem nije prestao privlaciti paznju javnosti. Pravu medijsku se-nzaciju je izazvala njegova odluka da 1935. opremi ekspediciju sa kojom ce krenuti u potragu za mitskim Ostrvima Sretnika, legendarnim i prihvaceno imagi- narnim arhipelagom sto ga nastanjuje vilinski rod Tir Nan Og. Breen je, nairne, tvrdio da je tokom boravka u Africi pronaSao neke mape iz fenicanskog perioda koje nedvojbeno potvrduju ne sarno postojanje viii!. nskog roda, nego i uspostavljanje trgovackih vela izmedu raznih vilinskih naroda i civilizacija anticke Afrike. iako nikome nije zelia otkriti gdje bi se zaista trebala nalaziti Ostrva Sretnika, procurila je vijest da jeprvo odrediste ek,spedicije lokalitet Shetlandskih 05- trva. i taka je na clan njegovog rodenja, sestog maja 1935, grupa od cetiri preuredena tegljaca isplovila iz Bambridgeskog zaljeva. Tri pune godine niko nije znao nista 0 sudbini Breena i dvadeset sedam mor- nara, koliko je za visoke nadnice pristalo da ga pra- ti u toj cudnovatoj, mnogi su govorili i suludoj ekspediciji.

Za vrijeme tog odsustva, interes za njegovim djelima ni najmanje ne jenjava. Stavise, pokazalo se da je, pored toga $to je veliki pisac, Nigel Breen jednako sjajan trgovac. Svome je izdavacu prije odlaska osta- via u rukopisu cak tri knjige. Njihovim frekventnim objavljivanjem ne sarno da je odrZan interes za pi- scevo literarno ime, nego i njegovo ime povezano sa misterioznoscu ekscentricne ekspedicije sve bolje
omogucava trZisnu produ svakoj akim, ali ponajcesce banalnim suvenirima tipa majica, postera i slicnih ma- rketinskih infantilnosti. Sve tri knjige, pogotovo “Nocni dodiri”, otkrivaju nam, medutim, jednog gotovo potpuno novog pisca. Znatno tezeg i hermeticnijeg, no i dalje zanimljivog iculnog prozaistu koji sva svoja zivotna iskustva beskompromisno pretace u knjige. Potpuno iznenadno, u osvit novog svjetskog rata, je- dnog jutra se pojavio na ulazu u brisbanesku luku sa dva broda od cetiri 5 kojima je isplovio. Ta je vijest u momentu obisla citavu planetu i nevjerovatna novi- narska bulumenta je pohrlila u taj australski lucki cen-tar. Medutim, Breen se, kao i citava njegova posada, povlaci u dobrovoljnu visemjesecnu izolaciju, taka da se u javnosti nista ne saznaje 0 sudbini citavog pu-tovanja, a jos manje 0 dva nestala broda. Ook zani-manje medija i znatizeljnika ne jenjava, Breen je pro-dao i dva preostala broda i isplatio posadu, koja se, izbjegavsi dodire sa novinarima, razisla na sve strane svijeta. Tek nekoliko godina kasnije neko je primijetio zanimljivu cinjenicu da se nikada zapravo nije saznao pravi identitet niti jednog od clanova pisceve posade.

Kako je Breen i dalje tvrdoglavo odbijao da pruzi bilo kakvo prihvatljivo objasnjenje 0 sudbini preostalih brodova i momara, biva pozvan da 0 citavoj aferi svjedoci pred medunarodnim pomorskim sudom. la-ko je pokrenut i krivicni postupak, usljed nedostatka bilo kakvih dokaza ili konkretnih takata, Breen je bio osloboden.

Ook se jos uvijek nije stisala sva pompa oko citavog slucaja, Breen odmah po oslobadanju odlazi za Spa-niju, gdje nemilice bjesni gradanski rat. Odbivsi Hemingwayevu licemjemu poziciju novinskog izvjestaca,Breen se kao obican borac prikljucio republikanskoj armiji. Tek tesko ranjavanje 1939. natjeralo ga je da se povuce iz aktivne borbe i ode u SAD na rehabili-taciju. Posta mu americka vlada nakon kraceg pro-cesa odbija zahtjev za drzavljanstvo, povlaci se u Juznu Ameriku, u Brazil, gdje od ogromnog bogatstva,nakupljenog u meduvremenu prodajom autorskih prava, gradi ogromnu rezidenciju na obalama Amazona, u dubokoj, nepristupacnoj prasumi. Jos je-dnom, povukao se u dobrovoljnu osamu koja ce po-trajati sve do 1955. IA od sredine pedesetih godina ide vet onaj clio Bre-enovog zivota i literarnog stvaralastva koji se maze naci u svakom ozbiljnijem udzbeniku knjizevnosti. Klasikom su danas knjige iz tog perioda:

“Dubinska vrelina”, “Put za Koandu”, “Poraz”, “Groznica” i mno-ge druge prevedene do danas na vise desetina svje-tskih jezika, objavljene u milionskim tirazima. IstovremenD, njegovu sve senzacionalniju knjizevnu slavu ponovo su pratile nove privatne bure, testa izrastajuci u skandale, kao onda kada je nabusitog Johna Wa-ynea bacia u jezero Zanuckove vile poslije promocije Filma “Rio Bravo”. Iz tog vremena pamtimo i njegov propali boravak u Hollywoodu kada se pokuSao afi- rmirati i kao filmski scenarista, no puna vise se pamti kratka i burna vela sa Audrey Hepburn, odbijanje Nobelove nagrade za knjizevnost, kockarske avanture u Monte Carlu…Onaj pozni, vjerovatno i najsretniji clio piscevog zi-ivota paceD je 1959, kada se zeni brazilskom sli-karkom Emandom Dodir. S njom ce se konacno skrasiti u velikoj viii nadomak Los Angelesa. Taj clio njegovog zivota ostat ce upamcen kao umjetnicki najplodonosniji, mada za biografe i novinare zeljnih senzacija najmirniji. Sljedece dvije decenije izgleda da je Breen konacno stavio tacku na sve svoje avanture, postavsi na kraju, iako protiv svoje volje, eta-bliranom velicinom, knjizevnim klasikom, kojeg su tada, bas kao i danas, imitirale na stotine pisaca sirom svijeta. A onda, ranD ujutro sestog maja 1973’. njegovo ime ponovo se naslo na svim nas-lovnim stranicama svjetskih listova. Nairne, tog ju-tra, na svoj sedamdeseti rodendan, Breen je nestao bel traga i glasa. 0 njegovom nestanku nisu mogli nista feci ni njegova supruga ni neko od njegovo cetvoro djece. Jednako iznenadeni time kao i sav svijet, cekali su narednih nekoliko godina ne bi Ii culi hila sta 0 njemu. Izmoreni iscekivanjem, ali i brojnim spekulacijama, Breenova familija ga naposljetku
zvanicno proglaSava mrtvim 1989. Time je, bar for-maino, zauvijek hila stavljena tacka na zivot i stvaralastvo Nigela Breena. U godinama koje su dogie nakon Breenovog nesta- nka hila je mnogo onih koji su nudili razne verzije 0 njegovoj sudbini nakon sestog maja 1973. Neke od tih prica bile su potpuno sumanute, kao one koje nudi americka vjerska sekta “Iscekivaoci skorog Sudnjeg dana” koja je Breena proglasila drugim Bozijim sinom, koji se, posta je obavio posao na ovom svi-jetu, ponovo vratio na nebesa. Druge, tek nesto vise prizemnije price govore 0 tome da se Breen na kraju u tajnosti vratio u Irsku, gdje je naSao izgubljeno ple-me Tauta De Danan, vilinsko kraljevstvo koje se krije u dubinama irskih brda. Tu Breen, kaZU takvi, zivi svoj zivot u miru i sreci, pripovijedajuci mladim nara-stajima vilenjackog soja 0 pokvarenosti i hladnoci va-njskog svijeta, a ani mu zauzvrat vracaju mladost i snagu svojim cuvenim smedim pivom, za kojim su
toliko ceznuli i sam Shakespeare i Henrik VIII.I pored primamljivosti takvih verzija, danas je prihva-cena ona'o Breenovom samoubojstvu. Nairne, ostar-jeli pisac nije vise mogao podnijeti zivot.