Crni Biseri

Ujutro otvorih oci i prisjetih se predhodnog dana , kako to obicno biva , odmah mi kao iskrice na površinu izbiše neke crtice i navodi predhodnog dana. Kažu mi da trebam da prestanem da koristim c i c , namjerno cu tako pisati jer citaoc treba proizvoljno da stavi i izgovori «crtice» u skladu sa porijeklom. Ja ih se u potpunosti odricem. Mozda kao i porjekla . Neznam ni sam zasto ali odmah nakon budzenja jos uvijek bunovan prisjetih se rijeci biser. Cudno je kako covjek kad na ovom tlu izgovori tu tako lijepu rijec biser , nikada ne pomisli na ono šta ta rijec predstavlja , ne pomisli na Karibe , ronioce bez daha i ogromne dubine i plavetnilo …..uh pomislih ! . Mi uvijek mislimo , možda je bolje da kažem razmišljamo u nekom drugom smjeru. Moja prva pomisao toliko je ocrnila biser kao najljepši produkt školjke, ali u isto vrijeme i izazvala jednu odredzenu dozu cinizma i smjeha. Nisam se bez razloga odlucio dodati mu pridjev crni. Sjecam se jedne serije jos iz našeg djetinstva kada smo imali sve i nemali nista i svi kolektivno isli onako «sa skolom» kao instituciom ispod ruke , u Zeleniku ili Neum «na more» ili ipak u more i pokušali da pronađemo najsjajnije bisere , ili su nam se oni tako lagano kroz tako dugu vožnju u razgovoru nametali , ali tada sam bio odvise mali da bih ih pamtio ili pisao. Covjek prokleto brzo stari ili kako kažu «odrasta» silom prilika postaje ozbiljniji ili neozbiljniji. Namece nam se društvo koje je puno skrivenog blaga , koje se tako lako kroz oci može sagledati , ali također , nekada je potrebnio zaroniti tako duboko da se isto pronađe. Pokušamo zaroniti tako duboko da se ponekad utopimo u potrazi ili jednostavno nekada isplivamo na «povrsinu» sa osmjehom na licu. Jednu od takvim situacija preživjeh i proživjeh sinoc. Noci su se svele na neprekidnu potragu za adekvatnom stolicom ili društvom , uvijek se sve svede na jedan odreženi krug ljudi koji se okupljaju oko jednog ne bas uvijek okruglog stola , i ne , ne licimo , cak nismo ni blizu vitezova istog klana , mi pokusavamo biti oni obicni neprepoznatljivi , a klanovi uvijek pripadaju nekom drugom…. jacem. Tako je bilo i sinoc osvanuo je i jucerasnji dan 26 juni 2002 godine . Više se ni ne sjecam šta sam radio citavog dana , jer procedure jednostavno jako brzo zaboravljam , one stalne , osim ako ne izazovu toliko jak fizicki umor od kojeg bi me zaboljele ruke ili noge , pa me kasnije tupim bolom podsjetile da sam bas ja taj dan radio nesto efikasno . Srecom jos uvijek prsti ne bole od tipkanja, po poprilicno prljavim i plasticnim tipkama tastature , ako pocnu boljeti sigurno cu biti prvi koji je otisao u bolnicu bas zbog toga. Sjetih se Izeta Sarajlica , i njegovog popularnog «Bilo ih je……» Ne nas nije bilo 28 cak ni 5028 , bilo nas je samo cetvorica , a onih ostalih koji su nas neprekidno okruzivali bilo je mnogo više od 5028. Ovo je prica o joednom od njih. Crni biser ili Černi biser, oni koji ga bolje poznaju shvatit će da se ne radi o interpretaciji Ruske price shvatit će da se radi o nekome , o jednjom od onih … «sad GA više nema»
Ne , nije nesto zauvijek rekoh SAD uhvatih trenutak kada nije tu , trenutak u kojem mogu jos uvijek sam da se smijem i da pisem , oslobodzen nerazumljivih pogleda ili komenatara koji su mi u ovom trenutku doista suvišni. Došavši kuci iz nekog zanesenog stanja , svakodnevnog prelistavanja elektronske pošte i brojnih poruka bez kvalitetnog sadržaja , prenula me tako neugodna melodija mog tako starog , mobilnog aparata . pogledah na isparani i masni od ko zna ćega više display i shvatih da me zove jedan prijatelj , poruka je bila jasna , dodzi «kod Goge» . To je predstavljao prvi poziv , spremio sam se i kako samo ja to zanam , uvijek kao po nekoj vec zadatoj proceduri zakasnio citavih tridesetak minuta . Konacno za jednim stolom u poprilicno ususkanoj basti kafica ciji gazda tako ponosno nosi svoj naziv «Go-Go» , sa ispred , kao da je neka velika auto kompanija ili cak državna instutucija u karakteristicnom crno žutom obliku viorile su se tri zastave , valjda u svrhu reklame ili prepoznatljivosti. Čak i bez zastava i bez nekoh jacih smjernica , znao sam da pronadzem taj kafic , sada vec i zatvorenih ociju. Pronadzoh njih , bas one koje sam tu vecer trazio , pricali su o ustaljenim temama , nakon pozdravljanja i ljubaznog pojedniacnog stiska ruke i osmjeha sjedoh u za mene usku pletenu stolicu. Iz razgledanja atmosfere i prilagodzavanja na priguseno svijetlo prenu me konobaricin glas , ne netrebam objasnjavati , narucio i popio kafu i casu vode s obavezno lijepo spakovanim franck secerom. Ne nije me to asociralo na veliku reklamu Franck u susjednoj nam metropoli , niti na plave tramvaje koji neprekidno voze negdje do zrinjevca i zaustavljaju se na cvjetnom , ili placu Bana ili kako nasi Bosanci sve zele prisvojiti pa i taj dio svijeta nazivaju placem Sabana Jelacica … ne , ostao sam s njima za onim istim okruglim stolom formalno u Sarajevu. Ocito sam ih prekinuo o nekoj jako «životnoj» temi. Jednostavno je prestao svaki razgovor , svi su prinjeli svoju vec ohladzenu kafu ustima i nastavili da kako bi moj otac ponekad rekao «ližu» i posljednje kapi slatkog napitka juznoamerickog porijekla. Naravno kao i uvijek ja sam bio taj koji ce iz Bog za kojeg razloga biti verbalno napadnut. Jedan od mojih prijetelja me pitao za «clanstvo» u jednoj od politicki stranaka. Ja jesam u jednom periodu svog zivota mislio da postoje oni nasi i oni njihovi ali tada sam bio mlad i pod uticajem sredine koja me okruživala , shvatio sam naglo da u politici vise nema nasih. Sve je to samo njihovo stavljeno im u ruke kao vruć kesten ili progutano ili samo ceka bas onoga ko ce sve pokupiti i jos jedom oprziti grlo od zara koji ga je tako zanosno pekao kada je prvi put vidio i osjetio slast i moc upravljanja. Ja nisam jedan od tih , prijatelj je policijskim metodama , pokusavao da iz mene izmami priznanje , ni sam neznam zasto , promjenio je boju lica i rekao u sali «da ce pokrasti ili popaliti sve sto imam» naravno ako bude imao priliku . A ja opet mislim da ce mu za tu kradzu trebati skalpel , pila i operacioni stol jer samo tako moze uzeti ali ne i spaliti sve sto imam. Ali to je bila samo sala. Pokusavao sam , a kasnije i uspio da ga odgovorim od te ideje , ne kradze nego , priznanja da sam u nekoj politickoj stranci. Takav stav su mu potvrdili cak i drugi nakon cega on nije osjecao potrebu za daljnjim ispitivanjem. Ishitreni pokreti i pogledi u prazno ukazivali su na to da je vrijeme za polazak Krenuli smo . Negdje daleko ispred nas bila je i nova basta Culhan , koja se nije mnogo razlikovala od one u kojoj smo bili , ali promjena uvijek godi. Jedan od prijatelja je pokusavao da prezentira neke stare trikove iz djetinstva i ubrao je neku samo njemu prepoznatljivu travku , te je stavio u usta i pokušavao da nas nagovori da , s tom istom travkom izgovorimo rjeć , «krompir». Naravno svi smo znali da iza tog njegovog gesta stoji neka smicalica i on nas je nagovaro dobrih stotinu metara , a onda shavtio da je svaki trud bezuspesan i opisao sta bi se dogodilo da smo to uradili. Trava bi s vrha jezika skliznula u grlo i zaustavila se negdje izmedu , nebismo mogli da je izbacimo znaci bili bi smo primorani da je progutamo , jako dobar fol bar za njega , ali ne i za mene , (nas). Jos uvijek sam covjek i jedinu travu koju moram da gutam je cuspajz koji mati spremi bas zbog nedostatka trave ili je ipak razlog željezo u ljudskom organizmu. Konacno smo nakon guranja s ko za kim , nekoliko dalekih pozrava s kraja na kraj jedine «prometne» ulice u Sarajevu dosli i do baste culhan.
Tu se nasa prica nastavljala.Ponovo smo diskutirali o zivotu i mozda zbog silnog umora ili jednostavno zelje da odlutamo negdje drugo pokušavali smo da zamislimo koje bi , naravno polovno auto kupili negdje vani ili negdje tu bas na onoj auto pijaci u Sarajevu na kojoj ima svega više nego samih automobila. Naravno nakon lijepog sna shvatili smo da ipak treba prestanemo da mastamo i da basnoslovne cifre bas nisu prikladne ni za nas , ni za pica koja su bila na stolu. Uglavnom razgovor se zavrsio na opisivanju ljepota narodnog auta «stojadin» puno toga može se naslutiti iz samog naziva sto-jad-in ali ipak mi smo željeli da kukamo i zamisljali sebe negdje unutra , na neudobnim i skripavim sjedistima tog balkanskog automobila…………..Krv i med !
Nisam bas bio raspolozen za neki razgovor , zvucnik iznad glave prioducirao je neku latno ,muziku uz stalne prekide , to me uzasno nerviralo , ali smo uspjeli da savladamo unutarnjom snagom , snagu tog tako malog ali jakog zvucnika. Culhan je basta , oni koji su bili znat ce , ali to je mjesto koje je izgradzeno za vrijeme Turske vladavine Bosnom , mnogi kažu da se na tom mjestu kupalo u vodi a mi smo se mnogo puta kupali u znoju, ipak svrha nije promjenjena , Bazeni u kojima su se naši osvajaći kupali su vremenom zatrpani pa je ocit kameni pod od stare cigle , oko nas uzdizu se zidovi koji su pri vrhovima poprilicno unisteni sto d vjetra a sto od vlasnika susjednih kuca , koji su sigurno koristili dobri stari kamen za popunjavanje svojih temelja. Mi u Bosni inace volimo da gajimo kulturu rusevina pa je tako i culhan bivše javno kupatilo sada samo kafana odvojena od svijeta malim radnjama i visokim starim Turskim zidovima. Ponovno sam cuo zvuk mog mobilnog aparata. Neki napoznat broj i glas . Javio se jos jedan prijatelj , kratko , valjda zbog škrtosti rjecnika ili zbog nelagode telefoniranja s tudzeg broja pita «gdje ste» detaljno mu objašnjavam gdje smo i on dolazi……
Pojavio se černi biser….. na njegov dolazak društvo negoduje , neki otvoreno , neki izrazom lica a neki su suzdržani u komentarisanju , kako zbog nezainteresovanosti za dotićnu osobu, a možda baš zbog mene koji ga je svojom greškom , priznam, pozvao u društvo . Ali zašto da ne, lijepo je skup napraviti «zanimljivijim». Konaćno i njegova silueta i sjena se povlaći po zidovima bašte čulhan i on uzima slamnatu stolicu i sjeda.
Naravno prića se nastavlja , o životu više nemožemo , o djevojkama ne , o mnogim stvarima koje su se meni u tom trenutku provlačile kroz glavu više nemožemo prićati. Nastavljamo o autima , prevozna sredstva , ma ne ipak automobili , neki….. to je njegov fah … u momentu se pronalazi u prici i pocinje da prica o vodenom , vazdusnom hladzenju , cjenama automobila , markama i nekim kompresijama , a mene je već dovoljno sama tema ohladila , i jednostavno se povlaćim u svoju skoljku i pamtim i cekam onaj pravi biser…..CRNI…….
Basta se polagano prazni , dvojica prijatelja stanuju u ravnim djelovima grada ali ipak, kuci nece moci stici pjeske odlucuju se da stignu na posljednji tramvaj. Pozdravljaju se i nestaju u mraku bacarsije koja iako grandiozno osvjetljena ,samo onome ko je stvarno poznaje ostaje tako mracna. Nas trojica živimo u «brdskim», dobro možda je ljepše uglednije i kultrunije da koristim fraze , na rubnim djelovima grada , u starom djelu grada….. bilo kako bilo naš put do kuće je mnogo kraći ali svakako nam mnogo više vemena treba da se kao i obićno bez prevoznog sredstva uspnemo na određenu lokaciju.
Niti jedan od nas se nebavi alpinizmom ali možda bi bilo lijepo dati prijedlog za takav sprot jer vježbamo skoro svaku noć. Odlućujemo se da noć završimo u kaficu impozantnog naziva «MAMA MIA» tako bih okarakterisao i noć ali ipak odlućili smo se za taj kafic. Ulazimo unutra , moj prijatelj me uvijek pušta prvog , nikada do kraja nisam shvatio, zašto ali valjda zbog toga što mu je neugodno da ulazi prvi i naiđe baš on , taj kojeg niko nikada nije odbio za bilo šta na odbijanje, sjedenja u kaficu ili se možda , što je prihvatljive nezna , neće , nemože ili nesmije pozdraviti jednostavno s nepoznatim ljudima i pitati da li baš rade….. ne shvatam i neznam.
Ulazimo u «Mama mia-u» kafana talijanskog naziva svud oko nas aparati za pizze , miris talijanskig zacina i kecapa , ali iz nekog coska , cuijem zvukove molitve , sve je spremljeno za fajront i na vratima konsultujem muskarca arapskog porjekla koji mi na slobo razumljivom bosnskom jeziku objašnjava da je zatvroeno. Mi se i dalje ne predajemo , želimo da nastavimo naš razgovor u oslabljenom sastavu ali razgovor, ili smjeh svakako DA. Odmah do «mama – mia-e» je kafic kojeg mi popularno nazivamo pivnica , ko mu je dao prvi naziv neznam, ali znam da se tamo služe najrazlićitije vrste piva i mi odlazimo tamo. Naravno još u nedostatku novca ulazimo i shvatamo da nemamo dovoljno, ali ne odustajemo želimo da sjedimo, nekako se snalazimo za novac i narucujemo dva pica. Pocinje diskusija …..
Komentarisemo kafic , interijer… iza mene , radi ambijenta posavljen klavir , ali kakvog li cuda , bas tu iza mojih ledza je i zvucnik iz cije drvene kutije dopiru bas klavirske note. Niko od nas nezna ni ko to svira , ni cija je kompozicija ali ja opet na trenutke nisam tu odlutao sam do dalekog Saltzburga , do kako bi to formlisao jedan od mojih prijatelja Tuzle susjedne nam Austije . Sam Saltzburg odmah me podsjeca na obilazak rodne kuce Mozzarta jednog od najvecih kompozitora svijeta i njegovog života , sjecam se filma Amadeus koji me je u fascinirao i negdje u meni odzvanja Mozzartov urnebesni smjeh . Na glas poćinjem da prićam o svemu tome o njegovom skladateljskom geniju , onolikom koliko ga ja poznajem ,a to je jako malo, o Saliyeriju i njegovoj frazi «najteže je biti osrednji» . Iz tog razmisljanja i komentarisanja na tlo me velikom jačinom baca i pitanje mog prijatelja s lijeve strane «A šta je Mozzart im’o o škole» obuzima me nelagodna i smjeh , unutar sbe najradije bih zaplakao. Drug preko puta odgovara kako je bukvar , ta knjiga koja nema veze sa notama ali ipak tako bitna, bila jedino Mozzartovo nasljedstvo od škole. Nisam vise mogao izdrzati prasnuo sam u smjeh. Ponovno isti glas «sta se smijes j…. ti mater» smjeh se pojacava , shvatam koliko smo iznad i ispod velikog Mozzarta cije se ime uopste rabi u tom kontekstu. Černi biseri su već prosuti i samo je bilo pitanje dana kada ću ih pokupiti i ovako prenijeti na papir , da se ne zaborave a nadam se i ne ponove. Pokušavam mu objasniti , ko je bio WAM ćime se bavio i pokušavam da ispravim situaciju. Prijatelj to prihvata kao opravdanje i nelagodnom nesanicom objašnjava kako bi trebao da ide kući jer je pospan , ili ga je uspavao re kujem kako je on svojevremeno nazvao Rquiem kao jedno od vrhunskih djela pomenutog autora. S ostatkom društva nastavljam da prićam , smijemo se i zahvaljujući bisrima pronalazimo smisao dana , pitam se stvarno «šta je Mozzart imao od škole» ili šta kako reće moj prijatelj «imaju oni koji takva pitanja postavljaju? Po ko za koji put u tom danu na pamet mi pada Šerbeđija i…….Arsen i………….

«Ne daj se Ines

Evo me ustajem tek da okrenem plocu
Da li je to nepristojno u ovakvom casu
Mozart Requiem Agnus Dei
Meni je ipak najdrazi pocetak…..»