Ponovno mi se nameće tema mladih i duhovnosti mladih , kako pisati o nečemu ćega nema , pitam se ! Širom Bosne i Hercegovine a i šire na Balkanu , zemlji u kojoj , sve do Beča pa sada čak i u samom Beču preovladava balkanski mentalitet praćen ritmom turbo folka . Na svu sreću u još uvijek omeđenim , ali velikim prostorima koji su dupke ispunjeni ljudima koji gaze travu ali i pružaju ruke bez svrhe prema pjevaćicama vještački ispunjenih oblina. Baš tu možemo osjetititi ispljavanje duhovnih «kvaluiteta» balkanaca kao jednog jednistvenog i nepodjeljenog naroda. Njihov duh je uvijek prisutan i svakim danom može «ispuniti» i «ispunjava» ogroman broj ljudi na ovim prostorima. Koliko god gradili zidove , koliko god željeli da se izvučemo iz zaćaranog kruga u kojem se nalazimo , neka sila , koja nam je izgleda prirodno nametnuta samim rođenjem na ovim prostorima nas vraća nazad . Specifični jesmo , znam , ali u velikoj mjeri i iskvareni. Postavlja se pitanje «Normalnosti i svjesti okoline ?» Za takvo što nemožemo imati pravu definiciju i formulu. Možemo biti samo ono što nam je samim rođenjem određeno , ljudi Stvarnost ne možemo izmjeniti , tužno ali istinito. U pisanim , audio i video medijima sve više nailazimo na projekcije gala zabava na otvorenom , tu negdje na «našim» prostorima na nekom , još iz zajedničke države odavno poznatom stadionu . Ne želimo da to gledamo , ali DA , da , zastajemo na nekoliko minuta samo da osjetimo dio atmosfere , taj trenutak zanosa , za dvije stotine hiljada ljudi , ogroman broj ali ogromna i rijeć. Tek onda shvatimo gdje živimo i šta nas okružuje , shvatimo kako smo nisko i kako nam tako malo treba , nama ili njima , a isti smo , samo da zadovoljimo našu potrebu za zabavom. I sve ovo nebi bilo tako bolno da samo čitamo o tome i gledamo slike , vrijeme u kojem živimo nam je omogućilo , nažalost , da takvo što i vidimo. Naravno posredstvom elektronskih medija , koji takve sadržaje , sa sve većim ponosom prenose. I kada zatvorimo oći opet nas obuzima onaj ružni osjećaj , vidimo ogroman broj ljudi koji kao mašine na komandu «ruke gore !» dižu iste i dohvaćaju zrak koji ih okružuje i sa zanosom pjevaju , nekad davno , uz pomoć istih medija naućene tekstove koji u sebi nemaju niti jedan kvalitetan segment , ali o ukusima ne treba raspravljati , tako makar bar po meni , slagaše stari latini.
I onda poslije ovog svega treba prićati i pisati o duhovnosti mladih , o nekim «kvalitetnim» teatarskim predstavama o filmskom festivalu za koji država izdvaja sve manje novca. Treba pisati o životu mladih u gradu u kojem živim, u kojem ne postoji kafić proćišćen i očišćen od onih istih mladih koji trebaju da prepoznaju kvalitete u određenm životnom periodu i da se duhovno izgrade. Mladih koji bi trebali da odlaze u teatar , kino ili jednostavno da pročitaju neko dobro štivo , ili možda samo da razgovaraju . Ali , ko sam ja da dajem svjete.
I nakon svega potrebno je da sve to opravdamo velikim brojem ruralnog stanovništva u gradu ili da se pozovemo na rat ili satističke podatke , koji nam govore o boljem životu. A lagati nam mogu još uvijek sa Da , Ne i sa Satistikom , a na nama je da to sve prihvatimo ….. ili….negiramo
Svi se tako brzo i tako lako odlučujemo diči ruku na pomenutu komandu , i dok se ruke njišu u ritmu koji je također ukraden kao i sve što okružuje pomenutog «umjetnika-cu» glave ostaju daleko ispod dlanova pognute i zadovoljne , te ispunjene i pune , ritma , duha te osjećanja unutarnje ispunjenosti . Pričati o osječanjima a ne proživjeti ih , bilo bi besmisleno , naravno da sam se i ja slično osjećao. Tužno je samo što sam taj isti zanos uz obavezno podignute ruke prepoznao i na licima učesnika u već pomenutim predstavama za zabavu mase. Na Balkanu postoji duh koji je samo njima (nama) , svojstven i kojeg samo mi možemo komentarisati. Teško je napraviti bilo kakvu ispravku , mi samo poznajemo krv i med , ono s čim smo počeli živjeti i ono što ćemo proliti ne pitajući se zašto i za koga. U vremenu u kojem živimo u kojem novac predstavlja sve , pa ćak i osnov za zdravlje i predpostavku za nastavak života , ma koliko mi to ne želimo priznati , kao mi smo različiti od ostatka zapada , ipak ogromne sume izdvajamo samo za zabavu .Onda se pitamo zašto je toliko pogrešnih i neproduhovljenih oko nas . Zašto ? Naravno zbog nas .
Mi smo ti koji im omogućavamo lagodan život uz , ono sitno što izdvajamo za njih u cilju naše zabave , a njihove «sitne» dobiti i onda , zagledani u nejasnan obris sopstvenog lika u ne baš lijepo dizajniranoj kovanici od 1 KM.
Shvatamo da je opravdana ascijacija i na jedan i na KM , jer potrebno je propješaćiti mnoge kilometre , kako bi se shvatilo da su ovi naši još uvijek jako bliski i uski a ni broj jedan nije iznos za malo , štaviše i njemu se može dodati još poneka nula.
Sitan novac
