Kultura dijaloga

“Dijalog je geometrija govora , duša i podstrekač mišljenja.”

Puki razgovor koji se u internim krugovima u Bosni i Hercegovini naziva dijalogom još uvijek je poprilično udaljen od suštine same rijeći dijalog. Svakodnevno razgovaramo na ulicama , na fakultetima , ali je taj razgovor sveden na određeni broj rjeći i redova koje kao po nekom šablonu , po zadanim temama moramo iskazati , svakodnevno ispijajući po ko zna koju kafu , po ko za koji put. U takvim situacijama počinjemo shvatati da za razgovor nisu potrebni samo «normalno» razvijeni govorni organi . Mentalitet je presudni dio razgovora , mentalitet je dio nase lićnosti kojim se rukovodimo prilikom samog odabira osobe s kojom ćemo razgovarati. . Još uvijek u Bosni i Hercegovini kada spomenemo rijeć dijalog , odmah pomislimo na neku , borbu , prepiranje , naravno rijećima koje nam u ovom vremenu toliko nedostaju , ili rjećima koje neki od nas nikada nisu ni usvojili.Samo pristupanje dijalogu već nas udaljava jer tu razmjenu rijeći mi počinjemo shvatati kao pobjedu ili poraz , koji moramo proživjeti na kraju dijaloga.
Kultura dijaloga zahtjeva opštu kulturu sagovornika , kulturu sredine u kojoj je sagovornik odrastao i sticao svoja saznanja. Na našim prostorima , do sada a velikim djelom i sada dijalog se svodio na cisti monolog , jedan je bio iznad svih , jedan je onaj koji razgovara tj izgovara a svi ostali su bili tu prisutni fizićki , spremni da slušaju , i razumiju onoliko koliko mogu . U većini slućajeva ne postoji ni mogućnost izbora . Populano zvani «ljudi s titulama» svakodnevno u periodu od 45 minuta pa možda i više vode «dijalog» s onima koji su prisutni tu , da bi slušali ili su možda primorani da slušaju. Bez obzira koliko njihove ideje bile sumorne , teško razlučive , obašnjive ili ne , ukoliko se još prenesu na papir , i oiviće nekim neumjesno dizajniranim koricama takvi monolozi se moraju i naučiti.
Ako želimo stvarno da ućestvujemo u dijalogu , onda to znaći da se suprotstavljamo mentalitetima sugovornika . Ako zanemarimo mentalitet , to već znaći da smo otvorili put ka istini , ka zdravom i razumnom slušanju drugih . Presudni dio svakog dijaloga jeste tolerancija , koja omogućava da se prikaže različitost u mišljenju . Ako smo dovoljno tolerantni , onda smo sami sebi već omogućili slušanje i prihvatenje drukćijeg i drugog.
Mi imamo nesreću da živimo u društvu u kojem se neprekidno razgovara i troši vrijeme na razgovore koji nikuda ne vode . Dijalog je onaj presudni dio koji nedostaje. Odsustvo dijaloga se uvijek oćituje u društvima koja su na nesreću zapala u neku vrstu krize . U našem društvu još uvijek preovladava nasilje , bezakonje , i na vrhuncu neobrazovanost. Nažalost u ovakvom društvu velik je broj onih koji govore ali je je također veći broj onih koji netremice slušaju . U Bosni i Hercegovini uvijek su govorili a i sada velikim djelom govore samo oni , za koje se unaprjed zna šta će reći. Takvi svoje mišljenje nameću masama i svoje ideje smatraju jednio vrijednim i nepogrješivim.
Da bi se vodio kvalitetan dijalog trebaju se susresti ili spojiti dvije slobodne lićnosti.
Pitanje je šta je «slobodna lićnost u BiH» ? , uglavnom to je lićnost koja je oslobođena predrasuda , primitivizma , koji joj je nametnula zajednica , na prvom mjestu porodica , u kojoj je živio-la i odrastao-la. Horhe Luis Borhes piše:Dva čovjeka koji umiju da razgovaraju mogu sebe neizmjerno da obogate i razviju. Ono što izlazi iz mene ne iznenađuje me toliko koliko ono što primam od drugoga. Dijalog postaje efikasan samo onda kada se “druga strana” emotivno ukljući u dijalog i oslobodi svojih predrasuda. Ono što u najvećoj mjeri može da ugrozi dijalog jeste , laž , okrutnost i ogovaranje . Ako dodđe do ovih negativnosti dijalog postaje sukob neistomišljenika i trajno je ugrožen. Jedan od najvećih problema vođenja dijaloga kod nas jeste i nemogućnost da se sugovornik sasluša do kraja. Kada se dijalog počne potrebno je postati nepristrastan ako smo u ulozi slušaoca , što je teško moguće . Mi Balkanci smo još uvijek temperamentni i u većini slućajeva emitivno reagujemo na razgovor tj povredu naših stavova . Uvijek dolazi do sukoba nažalost na kraju fizićkog , mase , koja stoji iza jednog od sudionika dijaloga . Fizićko nasilje se nažalost kod nas primjenjuje nakon političkog i religijskog dijaloga jer , se tada sudionici , možda je bolje reći zaraćene strane koje još nisu ni sjele za pregovaraćki stol već sukobljavaju pogledima , jer su svjesni strane kojoj pripadaju. Politički dijalog a velikim djelom i religijski ne vodi nićemu drugom nego pukoj obmani. Ovaj naćin dijaloga uvijek jedna strana smatra oblikom «ne-istine». Politički i religijski dijalozi su uvijek emotivno obojeni , pa sami ućesnici takvih dijaloga moraju biti ravnopravni ne samo dok dijalog traje nego , dok i traju posljedice dijaloga.
Smisao samog dijaloga jeste da se otkrije istina , da se dođe do određenih promjena , dijalog moramo naućiti ,znati voditi i vjerovati da će isti dovesti do određenih promjena. Ako naše saznanje zamjeni vjerovanje već se može naslutiti kraj dijaloga. Prateći medije , političke emisije , nailazimo na bezbroj konfliktnih situacija u kojima sudjeluju ljudi koji se nisu oslobodili svojih predrasuda. Uvijek stićemo dojam da dijalog onda vode samo oni koji su se jedva sporazumjeli da govore o istoj temi. Ponekad mislimo da je dijalog taj koji ruši ili stvara tuđe predrasude i stavove , ali možemo razlućiti da je kritićan samo dijalog tj monolog koji ruši a ne stvara. Uvjerljiv dijalog uvijek se temelji na naučnim saznanjima ali nažalost kod nas takav dijalog ne postoji.
Za dijalog su uvijek spremni oni koji znaju da postavljaju «pametna» pitanja i oni koji na pitanja daju odgovore, predpostavlja se PAMETNE.
U dijalog se nesmijemo upuštati ako prvo nismo obavili razgovor sa samim sobom , ispitali svoje predrasude i stavove. Ako smo tako nešto učinili onda možemo da se upustimo u dijalog i pokušamo da pronađemo sebe negdje u dubinama nekog drugog.
Na kraju postavlja se pitanje zašto uopšte i na koji naćin govoriti o dijalogu koji ne postoji !? Pokušavam da shvatim da nije rijeć samo o beskorisnom razgovoru ili korisnom dijalogu , rijeć je o bespomoćnosti i neefikasnosti i jednog i drugog.
Potrebno je podići nivo obrazovanja , potrebno je što više javno razgovarati , ne nametati svoje mišljenje , koristeći medije javno drugima , nego u užim krugovima poticati razgovor , poticati ispravnost istog , i tako doći do kulture i pozitivnim emocijama prožetog javnog dijaloga.