Na pitanje se najbolje odgovara pitanjem, A kako je vidite Vi gospodo draga, da li je opština , mjesna zajednica , ili bilo šta što se naziva jedinkom lokalne samouprave nešto na što možemo u velikoj mjeri uticati? Kako vidim sebe? Kako vidim sive trotoare kojim ću hoditi 2015? Da li se uopšte vidim i da li vidim Vas? Pitanja su na koja ovaj rad treba da da odgovore. Moja opština 2020, neznam uopšte kako da gledam samo na opštinu a po automatizmu da izrežem sve ostale djelove , grada države , i bilo čega što nas čini žiteljima te opštine. Zar je uopšte moguće gledati opštinu centrar , taj imaginarni omeđeni dio na karti grada, koji je izsjeckan nekim žuto ljubićastim simbolima , koji bi trebali predstavljati nizove novih,starih zgrada , parkova, bogomolja i možda neki mali dio na karti sa već skoro zaboravljenim znakom ZOI-a. Kada na taj naćin zamislim opštinu , u isto vrijeme zamišljam i neku od lijepih slika Safeta Zeca na kojima su nacrtana avlijska vrata sa čuvarkućom iznad njih , i avlijskima halkama , vrata nacrtana na staroj novini , novini koja pokazuje prazninu , u svoj toj ljepoti. Kako zamisliti Alipašinu džamiju, a da se odmah ne sjetim žubora vode ispred Begove, kako zamisliti cvijetni park ispred predsjednistva a da ne pomislim na hladovinu parka at mjedan… kako zamisliti… , a da previdio sam opciju, mogu sanjati, Kažu da se u snovima vidi samo ono što želimo i vidimo samo ono što smo željeli da vidimo. Sanjajući odlutah od stvarnosti i zaustavih se u momentu baš tu 2020 godina je, mjesec avgust , sarajevska klima se ne mjenja, vruće je, kako bi mnogi rekli beton se upalio svuda oko mene gori, negdje sam na granici, ne na granici sna, na granici sam … opština, još uvijek vrijede podjele iako ih nebi trebalo biti, stojim u opštini centar a gledam u opstinu stari grad na obali sam. Pored mene prolaze tramvaji, isto onoliko tutnje i lupaju kao onda kada sam ih kao učenik slušao u školi ne vidjevši ih, a znajći gdje idu. Sjećam se slika, izbljedjelih djedovih razglednica , iz perioda austrougarske.Skoro da čujem topot konja koji vuku tramvajska kola, a da, to je prvi tramvaj Europe, probna verzija koja je data kao pokus za male bosance u kraljevini Austriji. Sjećam se priće koju mi je prićao djed o znamenitom ćovjeku Hadži Mujagi Merhemiću koji se nije baš kako oblaćio i kojeg su istjerali iz tog … njemu i svim ostalim bosancima za test, namjenjenog tramvaja sa uzvicima «Bosnische schweine». Kao da vidim lice preplašenog Bečlije šefa tramvajske pruge koji po dolasku u begovat Merhemića na Bistriku upučuje duboko izvinjenje njegovom domaćinu za izraze koje mu je uputio.
I odjednom stanka, iz crnog dima izranjaju crveni tramvaji, gore, maj je 1992 godine brani se opština, brani se mjesna zajednica, brani se Sarajevo, metalna konstrukcija tramvaja ostaje kao barikada i spas za vojnike, kao i građane koji nose vodu.
Odjednom šum.Pored mene prolazi nećujni tramvaj, sjetih se već je 2020, sanjam li i dalje, u tamnom staklu vidim svoj obris.Promjenio sam se.Kosa je počela da sjedi i već se neke bore naziru. Stanica skenderija,piše na velikom display-u pored nove trafike, Šteta pomislih, vise ni papke nemožemo izigrati. Nadam se samo da su naučili ćitati.
I dalje stojim.Kroz nos mi prolazi oštri miris Miljacke, da to je za mene sarajliju miris, svi bi ga novi nekim drugim imenom zvali, nije se puno promjenila, žubori i znatno je niska, ali dovoljna da korz moj dio opštine provuće svo smeće koje u nju odlažu svi žitelji nadam se ostalih opština za koje ovaj rad nije zainteresovan.
Laganim korakom mjerim grad i dolazim do doma sindikata.Još su uvijek tu latinićni i Čirilićni natpis, otpuhujem, shvatam da smo još uvijek multietnični ako nam je suditi po natpisima. Poliglote smo a još ne pišemo. Ispod mojih nogu čudan šum, tu je stari tunel kroz koji huči Koševski potok i dalje se ulijeva u svoju maticu Miljacku. Vidim ljude izlaze polagano iz tramvaja,čudno,nema gužve na vratima na kojima piše izlaz , svi izlaze niko ne ulazi,neki sjedi i stariji gospodin u kolicima bez ićije pomoći izlazi na vrata rezervisana samo za ljude sa poteškoćama,nema gužve,vike ,teškog mirisa znoja koji se širio sarajevskim tramvajima u vrijeme dok sam se ja njima koristio. Tramvaj odlazi i kao iskrica u moju mladost vidim neko malo tamnoputo djete sjedi na zadnjem braniku tramvaja i maše, sjetih se svih onih koji su se tako vozili izbjegavajući uvijek smrknute revizore. Već dolazi i drugi , tramvaji su jako ćesti,mogu da primjetim, drže se voznog reda, tu su i revizori, ali u radnim odjelima sa uredno istaknutim akreditacijama i bez onih obaveznih starih i užasavajućih kožnih jakni. Primjetim da su građani postali ono sto su oduvijek trebali biti…..građani. Vidim nove zgrade , male velike , stare i nove, ćuje se ezan sa munare Alipašine džamije i zvona sa katerale mislim…. ali ona je u drugoj opštini, a ipak je tako blizu. Podne je, zvizdan kako bi stare sarajlije rekle. Odlazim prema kinu radnik već odavno se na tom mjestu ne održavaju projekcije, zaboravljeno je i skinut je čak i natpis, zaboravljeno je kao i kino Dubrovnik, kao i kino Sutjska. Na njihovim mjestima vidim velelepne zgrade sa natpisima na svim Europskim jezicima.Tu u parku odmah na čošku pored Alipašine džamije sija naranđasto M, bašta sa stolovima seže tik do starih nišana. Otpuhujem radostan sam, u Sarajevu je konaćno otvoren Mcdonalds, pogledam malo bolje, zjapi prazan, niko ne jede, shvatam da je ipak tradicja ono što imamo i da teško prihvatamo uticaje drugih. Prelazim cestu, spuštam nogu na jasno markiranu zebru, ispred sebe vidim neko žuto ofarbano taxi vozilo, vozać se smjesi i propušta me nježno ukazujući rukom da je prolaz slobodan. Zahvaljujem se i nastavljam dalje. Sjećam se poznate fraze da grad ne ćine zgrade nego ljudi, a vidim da ih je u Sarajevu i u mojoj opštini sve više.
Pogled mi se zaustavlja daleko, oko tornja zetre , na kojem uz znak olimpjskih igra iz vec davne 1984 stoji i novi modifikovani znak sarajevske olimpijade iz ne tako davne 2010. Zastajem u parku kod druge gimnazije u hladu sada već velikih stabala kestena. Djeca izlaze iz škole, neki mladi par uživa u svojoj ljubavi. Opet fleš, zima je 1993 snajper puca u neposrednoj blizini, ljudi svim mogućim alatkama vade i posljednje korjene iz parka i nose kući makar i mokro drvo, da bi se ogrijali, ali najedamput slavuj i žamor djece.
Opet sam tu s njima. U snu sanjam, na klupi na kojoj su djeca iscrtala svoje inicijale. Osjećam neku hladnoću, počinjem se tresti i budim se.
Ležim u nekom velikom dnevnom boravku, kroz staklena vrata vidim vrt, ćujem glasove žene i dvoje sićušne djece, ne razumijem ih bas najbolje, to je neka mješavina Engleskog i Bosanskog jezika. Djeca se igraju sa malom koalom, počinjem shvatati gdje sam, živim u Australiji, godina je 2015.
Dovoljno sam mlad da sanjam o Sarajevu, a već sam suvise star da se tamo vratim.
