Ka5aN™

Pisati, to je postojati, ali nikada postajati piscem. To je postajati (nečim) drugim. Biti izdajnikom vlastitog carstva, biti izdajnikom vlastitog pola, vlastite klase, vlastite većine - kakvog bi drugog razloga za pisanje još moglo biti?...

15.04.2009.

I bilo je...


Za nas je definitivno ropstvo pod agresorom bilo jeftinije od ove slobode pod vladinim «expertima». Dug period vladavine nad nama i našim mirnim i merhametli glavama njima je donio samo dobro a sada se opet u njihovu korist zadužujemo kod velikog MMF-a. Ako se oni opet zaduže i uzmu kredit od dvije milijarde eura mi koju sekundu mlađi od 30 godina će ostati u haosu jer su nas naprasno od Daytona do danas uvodili u varijacije krize.

 

Ostaje da se pitam šta je bilo s onim silnim novcem s kojim smo do sada raspolagali? Šta je bilo bilo je, rekli bi nadežni, ostao je pojeden i to trajno! Ovdje je logično da zbog tako nagle potrošnje novca niko nije odgovarao niti je iko završio u zatvoru, barem ne za sada!

 

Sve od CNNove najave da će kriza pokucati i na naša vrata, na kojima su nam odavno prekrili čak i špijunku «eksperti» nisu uradili ništa. Svi su željeli da govore o krizi i finansijama pa su čak sami svoje ekspertize opovrgavali. Jedno je sigurno, budžet je tu da se troši. Problem nastaje samo kada treba nadoknaditi troškove.

 

U vremenu krize halka se još više zgusnula i uhvatila za znojne ruke. Oni sjede i dijele mukom zarađene plate, dok im Nikola Grabovac šalje poruke koje bi trebali shvatiti ozbiljno. Situacija ipak ostaje nepromijenjena. U centru halke ostaje sehara a u njoj skriveni šorvani.

 

U vremenu u kojem se kamate banaka za uzete kredite povećavaju, narodu se prezentira da je do toga moralo doći čak i zbog edukativne funkcije koje banke nesumnjivo pružaju. Građani će izgleda uskoro doći u fazu pljenidbe zbog kreditnog duga ali će i dalje redovno plaćati vodu, struju, telefone i internet.

 

Parlamentarci će i dalje kuburiti s problemom rasporeda u klupama a nakon naporne sjednice sladit će se restoranskom hranom za koju ne plaćaju ni PDV ni maržu. Njihovih bijednih 200 KM naknade im čak ne može biti ni za ultra kredit njihove divne djece.

 

Pitanje o smanjenju PDVa na najpotrebnije proizvode je pitanje koje se čak i ne spominje. Valjda je izuzetno teško odrediti esencijalnu listu proizvoda na koje treba smanjiti poreze. Sigurno se neće uvesti porez ni na papanluk poslanika koji je barem za sada iznimno visok.

 

Lako je pisati i pričati. Šta uraditi? Moj prijedlog je jasan, pozvati par dobro osposobljenih majstora da preurede interijer parlamenata. Mislim da bi poslanicima bilo puno lakše stajati nego sjediti. Treba im samo ukloniti fotelje. Ako bi kojim slučajem stajali duže od 20 minuta, baš kao što ljudi s kanticama ispred narodnih kuhinja čekaju svoj red, sve bi bilo drugačije.

 

 Mislim da bi stajanje izdržali samo oni gladni poslanici koji bi svojom upornošću pokazali da zaslužuju novi izbor.

 

Daljinski upravljač daje jedino demokratsko pravo na izbor u Bosni i Hercegovini u kojoj se na ekranu smjenjuju svakojaki. Često nam se smješkaju demokrati, nacionalisti, liberalni, napredni, radikalni i ono najbitnije NAŠI i NJIHOVI koji bez obzira čiji su za sve ovo nisu odgovorni.

04.04.2009.

Dućan „Snovi“

Neki narodi i pojedinci vjeruju da su duhoviti, iako niko nije ispitao talent za duhovitost. Jedan od najvećih umova svijeta je rekao da je talent deset posto uspjeha dok na rad otpada čak devedeset posto. Stoga, treba izvući pouku, duhovitost se uči, njeguje i usavršava da bi na kraju dovela do smiraja duha kao jedne od potreba organizma.

Život u Sarajevu me naučio da se duhovitost stiče rođenjem ali i odrastanjem u nekim tamnim i sklonjenim sokacima čaršije u koje malo ko zaviruje. Baš tamo odrastaju neki novi mladi ljudi koji još uvijek playstation koriste jednom u sedam dana a loptu deru po savršeno zakrivljenim oblucima ostataka kladrme.

Oni su dio mahalske populacije koja skrivena u zapećcima čaršijskih kafića razgovara o aktuelnim dešavanjima u gradu i izvan njega. Od njih se može saznati sve. Može se za tren oka saznati koliko neko od prijatelja ima ostatka kredita za poziv, gdje se može dobro jesti a gdje spavati i što je važnije s kim i u koje vrijeme a da se pritom o tome ništa ne zna. Reklo bi se male tajne velikih majstora,no oni su samo isjeckali život od kojeg kradu samo lijepe momente.

Upravo su mi ti i takvi saopštili da se u gradu čiji je rođendan šestog aprila, otvara veliki bankovni centar u kojem će biti svega osim love. Svi će za sebe moći pronaći nešto interesantno i naravno svi će moći potrošiti novac na sve ono što centar nudi. Samo će jedna malena radnja ostati skrivena na trecem spratu. Iznad dobro uglancanog izloga stajat će natpis „Snovi“. U samom dućanu neće biti ničega sem par ogledala i jedne male drvene tronožne šamrlice usmjerene prema zidu koji će u ovom slučaju doslovno imati uši.

Zidovi će biti prekriveni ogledalima u kojima će posjetioci moći iz svih uglova promatrati svoj odrraz. Unutar sobe će se moći smijati i plakati. Iza ogledala će biti skrivena kamera koja će zapisivati reakcije posjetilaca dok će im se na kraju sesije „projiciranja sna“ poklanjati CD sa video zapisom. Upravo će video zapis biti svjedoćenje o udaljenom pogled koji odaje najljepše i najtužnije detalje imaginacije koju ne želimo podijeliti s ostatkom svijeta čija stvarnost  ostaje daleko izvan, u hodniku odvojenom velikim staklenim portalom.

Kažu da će upravo u taj dućan građani Sarajeva moći  džabe dolaziti i pripovijedati svoje snove. Sam ulazak u bankovni centar pun markirane robe i mlađahnih hostesa za mnoge će biti san ali ponuda dućana „Snovi“ neće biti suvisla. Možda će upravo ta malena radnjica pomoći duhovitim ljudima koji će to mjesto skriti od globalizacije i opasnih pravila čiji je cilj gušenje svakog oblika humora.

Upravo će usluge dućana „Snovi“ pomoći ljudima da se prisjete lijepih trenutaka koje još samo mogu usniti. Malodušni će zasigurno govoriti da nije vrijeme za snove, već za čistu realnost. Takav stav bi u ovom vremenu bilo jednak svakodnevnom medijskom ubijanju humora koja je u narodu ostala živa i tokom ratova ali i  vladavine različitih vlada, ministara i ministrica čija su imena odavno zaboravljena.

Osnovni razlog za postojanje jednog malog dućana poput „Snova“ je upravo pomoć narodu koji preko humora mora sačuvati identitet, koji je već godinama u krizi jer su  uvijek s druge strane vlastodršci koji nemaju sluha za smiješno, osim kada se kojim slučajem pogledaju u ogledao.

02.04.2009.

Nogomet moja nepoznanica....


Večeras sam  shvatio da je nogomet zaista jedna od važnijih stvari u životu, mada to samom sebi iz nekog razloga nikako ne mogu objasniti. Sve sam pratio sistematski, s početkom proljeća na našim ulicama su se pojavili plakati i grafiti koji su simbolizirali i favorizirali samo jednu stvar a to je nogomet. Upravo je na plakatima tačno prikazano kada će se i u koliko sati sukobiti Bosanski momci s pomalo hladnim Belgijancima. Za okršaj je odabrana Zenica i stadion Bilino polje. U grad su stigli navijači i strani izvještači, ljude su svrstali u tribine, razapele su se zastave i navijački plakati. Stadion su do posljednjeg mjesta ispunile zvanice i ljubitelji fudbala kao i vatreni navijači. Sve je bilo spremno za pobjedu.

Spiker je jasno ponavljao „bez incidenata i bacanja predmeta na teren je će zbog toga utakmica biti zasigurno prekinuta“ Svi su poštovali za  temperamentne Bosance i Hercegovce krutu opomenu. Znali su da naši plavo bijeli neće imati pravo na pobjedu ukoliko na zelenu površinu padne bilo šta. Utakmica je počela kao i navijanje, sve se treslo, komentator je zbog velikog uzbuđenja izgovarao čak i suvisle rečenice ali rečenice koje su bodrile slušateljstvo i podizale sportski moral gledateljstvu. Svi su znali da igra počinje. Dok je radosna masa skakala na tribinama u susjednim zgradama navijači su izlazili na prozre s jasnim pogledom na stadion i pomalo iz prkosa opasnoj prijetnji, palili raznobojne baklje koje su osvjetljavale prozor i slale jasnu poruku „mi smo tu i niko nas ne može ugasiti, pa čak ni neki sudac…

Na klupama su sjedili ozbiljni stručnjaci i vođe ekipa. Čiro je mirno promatrao momke koje su pokazali svoju spretnost u prvom poluvremenu i protivničkom timu zadali dva gol udarca i izvojevali konačnu pobjedu. Navijačka snaga na tribinama je poskakivala i svojim tutnjem plašila ionako izgubljene goste željne sportskog uspjeha čija je kulminacija rezultirala samo jednom kada se  BiH mreža tresla.

Svi su bili jedno, disali su jednim plućima i slušali jedno srce koje ih je na početku utakmice nagnalo da s plavo žutih papira sa bijelim zvijezdama pročitaju tekst nove BiH himne i otpjevaju ga u dahu. Navijači su došli da vide momke koji su se borili za loptu i pobjedu. Na tribinama su bili ljubitelji nogometa iz svih gradova i sredina, bili su maskirani navijačkim bojama i rekvizitima koji su slali poruku „Volimo BiH

Nakon konstantnog ubijanja patriotizma i vjere u opstanak BiH osjetio sam da ova utakmica nije iluzija, da sve nije medijska obmana i vješto plasirana laž kojima nas konstantno umaraju i sistematično opterećuju posljednjih desetak godina.

Ono što je uslijedilo nakon utakmice je samo potvrdilo moje stavove, niko nije predstavu vidio kao tužnu, ništa ne bi bilo tužni čak i da smo izgubili. Vjerujem da je bilo i onih koji nisu ljubitelji nogometnog sporta pa čak ni ljubitelji BiH, ali mislim  da su čak i oni morali čuti uzdrhtali glas komentatora kao i slavlje na ulicama. Čak se i njima sve moralo učiniti kao uvod u neki novi i bolji život.

Poruka je jasna, kada se pomiješaju snage bilo to na terenu ili na ulazu u stadion pa čak i ispred malog stola u dnevnom boravku punom kikirikija gaziranih sokova i pive, rezultat mora biti magičan.  Dodatak magiji dao je i Čiro koji je sa svojih sedamdeset i ko zna koliko trčao zajedno sa svojim dijamantnim, brilijantnim, zlatnim, sjajnim i ko zna kako sve ne ali u prvom redu BiH momcima i pozdravljao navijače jedne reprezentacije koja se zove Bosanska i Hercegovačka.

24.03.2009.

Robovi show sobe

Kuća „Velikog brata“ za mnoge zvijezde i zvjezdice postaje potreba ali i svojevrstan i lak način zarade novca i slave. Dok svijet trese ekonomska kriza ukućani u Velikog bratu izlaze u baštu, bore se za svoj sudoper, kuhaju i traže ogrtač na izlazu iz kupatila. Za njih nema krize, oni zabavljaju sebe i naciju. Zbog toga i ne ćudi da su mnogi pristali da postanu zavisni te da se ponizno ispovijedaju budnom oku Velikog brata.

Pomalo je čudno da su i Vojvođani, ljudi ravnice, blagostanja i  sporog biološkog sata pristali da uđu u show zvani „Veliki brat“. Jedan od njih je i Nenad Čanak čovjek ispravnih stavova, zbog kojih je izgleda kako je ušao i izašao iz igre zvane Veliki brat. Ipak dogodio se presedan, barem na našim Balkanskim prostorima. Konačno se neko iz političkih krugova odlučio pokazati javnosti i približiti politiku narodu pa makar i mahnuti kolegama u skupštini s pink kauča zatvorene show sobe.

Pitam se šta bi se desilo da se neki od naših političara zatvore na nekoliko sedmica pod stalnim prismotrom kamera.  Da li bi gledanost dramatično porasla ili bi se ideja i koncept same emisije jednostavno urušio iznutra?

Dok u showu mnogi pokazuju svoje pravo lice, naši političari bi se zasigurno show sobom šepurili u odjelima umjesto u raznobojnim šlafrucima. Već mi kroz glavu prolaze vizije o poznatoj Prudskoj trojki koja pred kamerama pokazuje životne stavove prema ravnopravnosti, porodici i religiji. Takav show bi zaista omogućio enormnu gledanost u kojoj bi se direktno pokazala sva agresivnost suživota i tolerancije ovih prostora.

Važno je da bi u takvoj situaciji naši političari pristali da budu kontrolisani i to totalno. Po prvi put bi osjetili kako je to biti dio sistema naroda i života u kojem oni vode glavnu riječ a da nikoga za dozvolu i ne pitaju. U takvom showu bi svakako oni bili kontrolisani i nadgledani pa makar im se i na kraju isplatila pozamašna novčana svota.

Dok narodi, nacije, manjine i većine uživaju u svojim omeđenim granicama širom BiH, Veliki brat nam poručuje da upravo gledamo dobrovoljni logor u kome se i sami nalazimo. Svi smo u sistemu svevidećeg oka koje nas promatra, naređuje, kažnjava i oduzima privatnost. Dok nas drugi gledaju mi šetamo ponosno dignute glave i jedemo svoj komad hljeba kako bi u konačnici preživjeli.

Kada smo i sami dio realnosti koja se zove „Veliki brat“ nema nikakvog smisla gledati show na Tv-u. Takvoj emisiji se čak nemamo prava ni protiviti, jer su nam slobode koje show zatire već odavno ukinute. Za Edina, Dragana ili neke druge ukućane odlazak u ispovjedaonicu je rutina dok je to za nas događaj koji se prati s posebnom pažnjom iz samo jednog razloga a to je totalni krah ličnosti i oda ponizosti.

I dok naša realnost izgleda kao savršena kopija velikog brata mi i dalje bulaznimo o novim idealima, slobodama pa čak i o demokratiji. Zanemarujemo činjenicu da živio sličan život kao i „poznati“ ukućani koji će na kraju možda ipak osvojiti i neki novac te steći lokalnu slavu.

Mora se međutim uvijek imati na umu da s Velikim bratom nema zeze, dok gledamo show mi smo u kandžama medija koji nas hvataju u svoju mrežu uvijek i iznova. Mi smo zarobljeni gledaoci u svom prostoru u kojem smo valjda sigurni da niko ništa ne snima.

18.03.2009.

Sve ili ipak ništa !?

Evo već dvije sedmice očekujem ljepše vrijeme i pokušavam da se ne osvrćem na pokretnu reumu u mom tijelu. Po prvi put osjetim šta to znači kada neko definitivno stari i osjeća kako se mjesečeve mijene pomjeraju unutar vlastitog tijela. Moje interno sunce koje kostima daje neku energiju čas grije koljena čas ramena a nekad samo gležnjeve, dok se sve ostalo polako hladi u i boli.

I dok ja čekam sunce da grane ili kako se to ovdje kaže grahne nekako  je i nebo neodlučno. Kao da zna da upravo treba razmaći oblake iznad Bosne. Ostaje još samo da se vidi kada će i kako obasjati ovu našu malu dolinu i koliko će zaista grijati.  Hoće li nas sunčevo svjetlo natjerati na izlazak iz mraka, krize i recesije? Možemo li biti iskreni i sa sobom početi razgovarati dok nosimo tamne naočale i pijemo kafu u nekoj od brojnih sarajevskih baštica ? Možemo li pojmiti da smo upravo mi povlašteni sve dok uživamo u prvim sunčevim zracima?

Problemi se nižu a mi i dalje promatramo jedni - druge, direktno i otvoreno. Gledamo u televizor iz kojeg prosto iskaču čudne informacije koje oslikavaju naše emotivno i društveno stanje. Oko nas se steže obruč ili popularno zvana halka odabranih i namazanih, ujedno obožavanih ali i legalno izabranih koji se bez imalo straha prezentiraju javnosti umjesto da se sakriju u mišju rupu u strahu od gubitka obraza i vjere.

Oko mene je sve više mladih ljudi koji strahuju za svoju egzistenciju a onda i za egzistenciju svojih malobrojnih porodica, jer je porodica od tri i više članova sve više - imaginarna stvar. Znaju da im je siromaštvo nametnuto od onih koji su uzeli sve za sebe dok im u brk govore da je upravo oskudnost i skrušenost odraz poštenih. Situacija je definitivno teška, gube se poslovi i od pet stoja, djeca će izgleda ostati gladna a onda će roditelji biti spremni na sve ili ipak ništa, ko zna?!

Neki dam mi radio talasi direktno u uši ubaciše lošu informaciju. Ljudi se ubijaju u BiH i nikoga nije briga. Samo nekoliko kuća u Prijedoru zavijeno u crno, naši i njihovi opet u akciji, raspredaju o naciji i politici. Neki je momak kao šlag na tortu postavio snimku samoubistva na youtube, pošteno je komercijalizovao vlastiti - mrtvi život.

Na Tvu uvijek sve ili šareno ili crno, sve je više farmi koje izjedaju urbano i nameću ruralni aspekt života. Na ulicama se sve više psuje i proklinje, ista je situacija i u javnom prijevozu samo se tamo još nađe i neki džeparoš koji bakici mazne i onu posljednju penziju jer u aprilu i neće dobiti novu pa se začuje i koji krik.

Definitivno nestaju ljudi s asfalta, parlamentarni predstavnici bez imalo straha i dalje odlučuju o našim malim životima, kažu spremaju nam novu podjelu na još manje teritorijalne jedinice kao da i do sada nismo dovoljno i mikroskopski mali.

Nameče nam se nova diktatura jer smo dokazali da nemamo pojma kako baratati s demokratijom.  Meni se nekako želudac okreće kada ih gledam a ubrzano sam shvatio da mi se približava trideseta pa mi i onaj bol u kostima zvuči zabrinjavajuće. Sad znam da imam samo jedan život i da nemam rezervu negdje u zaboravljenoj ladici. Vlast i slovo mi za sad drže oni koji nemaju nikakav pošten posao ali se planeta i dalje okreće.

U letu mi prijatelji ispričaju poneki dobar vic o recesiji, svi se smijemo ozbiljnosti situacije i dok brišemo suze od smijeha razmišljamo o svom internom instinktu koji nas navodi na crne misli. Ona dobra poštena i fina raja nikako da isplivaju na površinu iako se njihov odraz vidi ispod vode. Više nas i ne grize savjest što nismo nešto dali ili što nam neće dati, živimo živote u kojim nam je jednostavno svejedno. Većina nas živi samo za sebe, mislim da se vrtimo u krug dok nam tmurni dani prolaze.

Oni koji me i lično poznaju će reći da me uhvatila neka žestoka depresija, ne nije uopšte, samo sam koristio staru dobru deskripciju kako bih dočarao dio realnosti koja se upravo događa. Bojim se da može biti i gore ili će konačno i nad ovim gradom zasjati sunce ?


Noviji postovi | Stariji postovi

Ka5aN™
<< 12/2009 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


Ka5aN na www.infobar.ba

Malo reklame...















Prvi besplatni bh. magazin - procitajte ga i preuzmite ga u PDF formatu !





Photo Muhamed Husic



Vrijedi pogledati vrijedi, zivjeti, vrijedi upoznati pa cak i pomirisati

Photo Muhamed Husic


Insana snjuha po mom blogu



This blog is part of I Report


Send, Share, See YOUR Storyes on CNN
cnn.com

Sarajevo after war building



Lica nasih velikih Naroda









PRESS

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
117486

Powered by Blogger.ba